72

"Zatrubite u trubu na Sionu! Jer ide dan Gospodnji, stiže..." -- Joil 2:1


Broj: 72 / 2012.
Septembar - Oktobar

SADRŽAJ OVOG BROJA:

* Sveto pismo i Sveti Duh - Aleksandar Birviš
* Nosioci svedočanstva - A. W. Tozer
* Gde je izliće Duha? - Elmer G. Klassen
* Nebeska sila čini razliku - Charles G. Finney
* Humanizam - preteča antihrista - Derek Prince
* misaone refleksije
* Smešna strana


"On [Duh Sveti] će me proslaviti, jer će od mog uzeti, i javiće vam: Sve što ima Otac moje je; zato rekoh da će od mog uzeti, i javiti vam... A utešitelj, Duh Sveti, kog će Otac poslati u ime moje, On će vas naučiti svemu i napomenuće vam sve što vam rekoh." (Jn. 14:14-15; Jn. 14:26 RDK, naglasak dodat)

Isus je došao da nam otkrije prirodu Oca, a zatim i prirodu Svetoga Duha. Otac je sličan Sinu, a Sin je sličan Duhu. Dakle, u prirodi Svetog Duha nema ničega tajanstvenog, čudnog ili neuravnoteženog, kao ni u Hristu. Prirodu Duha određuje ono šta vidimo u Isusu Hristu. To je vrlo važno, jer u nekim delovima crkve ljudi su Duha pretvorili u nekoga ko je čudan a samim tim i ne baš poželjan "član njihove crkve". Ljudi danas imaju čudne ideje o Svetome Duhu i o načinu kako On deluje u životu ljudi, što je razlog zašto se toliko mnogo ljudi boji da se potčini Duhu - da Mu dozvoli ih On ispuni i vodi. Misle da će se izložiti prevelikim osećanjima ako urade tako nešto, da će ih to izbaciti iz ravnoteže ili da će delovati smešno pred drugima, te da će se osramotiti. No, apostoli se nisu brinuli o tome, oni su svoje lično dostojanstvo stavili po strani i nisu se mnogo brinuli da im se narod podsmeva da su pijani, jer su ih videli kao osobe koje su previše srećne i slobodne (Dela 2:13).

Za nas je veoma važna činjenica, da je Isus tačno utvrdio sadržaj i prirodu delovanja Svetoga Duha, i ona nam prvenstveno garantuje da ako se potčinimo Duhu, da ćemo i mi postati Hristoliki. Ako se to ne dogodi, onda nas ne ispunjava Sveti Duh, već neki drugi duh. Hristos nije samo svetost - On je i duševna ravnoteža. Biti poput Hrista to znači biti savršeno normalan, biti zdrava osoba.

Sveti Duh je kao Isus, kako to naš gore citirani odeljak iz Pisma lepo kaže. Duh nam je poslat u Hristovo ime i On uzima ono što pripada Hristu i to dariva nama. Isus je bio na Zemlji i otišao je sa nje, a Sveti Duh je došao sa namerom da zauvek ostane sa nama (Jn. 14:16).

Duh želi ostati sa nama a da li mi želimo ostati sa Njime? Da li želimo ostati "ispunjeni Duhom" - biti pod uticajem Svetog Duha? Da li smo voljni Mu se podrediti ili smo brzi da Ga odbacimo i žalostimo (Ef. 4:30)?

Ne dozvolimo sebi da nam naš strah i ponos uskrati milosni Božji dar Svetoga Duha, jer On je poslat da nam pomogne, da nas pouči i pripremi za obećani "večni život".

^vrh


SVETO PISMO I SVETI DUH

- Aleksandar Birviš

Bog prenosi istinu putem Biblije, zato što je u njoj najpodesnije i najpouzdanije prikazan Gospod Isus Hristos, a "u njemu telesno obitava sva punina Božanstva". (Kol. 2:9)

Razume se, nisu svi ljudi naklonjeni Bibliji. Tokom vekova mnogi su je izvitoperavali, uništavali, pokušavali da menjaju, pa i da se ponašaju kao da Sveto pismo ne postoji. Međutim, Sveti Duh nije dopustio da se čovečanstvo liši Knjige nad knjigama. On je svagda nalazio puta i načina da očuva Božiju reč.

Tako je Sveto pismo dospelo do nas. Mi, današnji ljudi, imamo Božju reč. Ona zato ostaje uprkos Sotoni i nečastivim silama. Zli ljudi su mogli da spaljuju hartiju, kožu i druge materijale na kojima je pisano Sveto pismo. Međutim, listovi i listići su ipak ostajali. Nikada se Bibliji nije događalo ono što su doživljavali drugi spisi i zapisi: ona nikad nije postala predmet za muzej niti se pretvarala u iskopine koje čekaju svoje arheologe.

Sveto pismo nije samo zapis, zadržana reč, produženo pamćenje. Ono je ustaljeno i učvršćeno Gospodnje upravljanje, svojevrsni Božiji nadzor. Duh Sveti prikazuje puteve poslušnosti i istovremeno prosvetljuje Hristove sledbenike.

Hteli ili ne hteli moramo se udubiti u uloge Svetog Duha: uloga u spasenju, uloga u prosvetljenju, uloga u održavanju pojedinca, uloga u održavanju zajednice i mnoge druge. Zahvaljujući Njemu nastalo je Sveto pismo, On ga održava i širi biblijske poruke. Može se dogoditi da neko odbaci učenje o Svetom Duhu. To neće isključiti delovanje Svetog Duha. On ne zavisi od ljudskih hirova ili od akademske umišljene učenosti. On ostaje isti, bez obzira kako se usmeravale ljudske navike.

Zato tvoj trud na izučavanju istina Božijih nije učenje napamet ni Svetog pisma ni crkvenih spisa. To je život sa određenim smislom, upravljenošću, usmerenjem prema Božijoj slavi. Nema potrebe da kažem da je to zasnovano (odnosno mora biti zasnovano) na zdravom poimanju Božije reči.

Imaš saopštenja od Svevišnjega, imaš kazivanja od Njega samoga, imaš i primere za život (najpre samog Hrista, zatim apostole i proroke i druge čiji ugled ne zastareva niti bledi).

Postoji i nezdravo poimanje Božije reči. To su različite zloupotrebe, iskrivljavanja, proizvoljna i nepoštena tumačenja, kao i neplemenite primene. O njima neću da govorim u ovom izlaganju.

Zadržaću se na jednom drugom redosledu. Apostol Pavle je napisao: "I po opštem priznanju tajna pobožnosti je velika: Onaj koji se javi u telu, bi opravdan u Duhu, pokaza se anđelima, propovedi se mnogobošcima, svet u njega poverova, bi uznet u slavi". (1. Tim. 3:16)

Ne oklevaj da zahvaljuješ Bogu. On ti otkriva veliku tajnu pobožnosti. To priznaju svi koji služe Hristu i u Njega se uzdaju. Spasitelj je jedini posrednik između Boga i ljudi (1. Tim. 2:5). U krstu Gospoda Isusa se otkriva posebna milost. Ona nas osposobljava za neizveštačenu pobožnost. Povezanost s Bogom postaje lična i neposredna. Iskazuje se u dubokoj poniznosti: to čuva i neprikosnovenost pisane Božije reči i nerazrušivost Crkve.

Svako naše bogosluženje je stvarnost: otkriva nam se Hristos, odnosno Njegovo otelovljenje, očovečenje i delovanje. Istovremeno smo zadivljeni pred Bogom koji sve to čini ne obzirući se na našu nesavršenost i ogrehovljenost. On nas čini sličnim Hristu. Bog Hrista usađuje u tebe, te ti bivaš ohristovljen. Daljim udubljivanjem u istine Svetog pisma ti bivaš podignut na stupanj obožavanja. To čini Sveti Duh.

Pobožnost nam se daje u skladu sa učincima našeg Spasa. Ona nije ograničena ogrehovljenošću i učinjenim gresima. Sin Božiji i tebi daje nadu da i ti postaneš Božije dete. Svetim pismom je to i jasno kazano i jasno ponuđeno. Sveti Duh neguje opravdanje u pojedincima i u celoj zajednici. On nas upoznaje s pravednošću. Tako je i na dan Pedesetnice (Duhova, Svete Trojice) ukazano na Hrista, Spasonosnog Pravednika (Dela 2:23, Dela 2:36).

Svepravedniku Hristu nije potrebno da Ga neko opravdava. Sveti Duh je opravdanje učinio zbog nas, zbog tebe i mene. Nemaš pravednost kojom bi se opravdao pred Bogom, ali Bog ima pravednost u Hristu. Gospod Isus je opravdanje koje ti Bog nudi.

Sveto pismo ti govori o Isusu, tvom Isusu, tvom Gospodu i Spasitelju. On želi da bude tvoj. Sve što je učinio - a učinio je mnogo - učinio je za tebe.

Hristos pripada tebi. Kome pripadaš ti?

Izvor: Poruke pomirenja, 2000. - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).

^vrh


NOSIOCI SVEDOČANSTVA

- A. W. Tozer

"Kad dođe utešitelj... Duh istine koji od Oca izlazi,on će svedočiti za mene, a i vi ćete svedočiti..." (Jn. 15:26,27 LB)

Izliće Svetoga Duha na vernike prirodan je kontinuitet Golgote. Utelovljenje druge osobe Trojstva u ljudsko telo, Njegov bezgrešan život među ljudima, Njegova smrt za naše grehe, Njegovo uskrsnuće od mrtvih, Njegovo ustoličenje na desnoj strani Veličanstva na nebu - sva ta divna dela Božanske ljubavi i mudrosti su učinjena da bi čovek mogao postati suvlasnikom božanske prirode.

Kad je Utešitelj - koga je već ranije uskrsli Hrist udahnuo u svoje učenike u gornjoj sobi - sišao s neba da boravi među ljudima umesto Gospoda, nastala je mogućnost prenosa života od čoveka do čoveka kroz živu Reč koju izgovaraju ljudske usne. Svako dete Božije postaje potencijalni svedok, a u odgovoru na njegovo svedočanstvo, mrtve duše oživljavaju u novi život.

Posrednik u tom divnom delu spasenja je Sveti Duh. Nevidljiv ljudskom oku, On nadahnjuje Reč Božiju i pomoću nje, kao živog i nepropadljivog semena (1. Pet. 1,23), svedok Reči postaje duhovan otac dušama - onima koji Reč prihvate.

Kao što apostol neznabožaca izjavljuje svojim obraćenicima: "Da i bezbroj učitelja imate u Hristu, ipak nemate mnogo otaca, jer vas ja Evanđeljem rodih u Hristu Isusu." (1. Kor. 4,15 LB).

Sveti Duh nije utelovljen u ljudsko telo i prirodu, kao što je bio Gospod Isus Hrist. Svetog Duha se ne može videti telesnim okom; Njega se ne može osetiti čulima; On ne govori glasnim glasom. Međutim, Njegova stvarnost u duhu onih koji su Mu se predali i primili Ga, da boravi u njima, nije s vremenom ništa manje živa i stvarna negoli što je bila fizička prisutnost Hristova. On teši, On uči, On vodi, On daje snagu, On otkriva istinu umu, On oživljava smrtno telo i u svim tim službama traži ne da pokaže na sebe, već na vaznesenog Hrista. Kad je srce vernika usmereno da proslavi Sina, Duh je u mogućnosti da deluje silom bez prepreke u njemu i kroz njega.

Pentekost je bio predukus onog što će tek biti otkriveno o nebeskoj punini. Prorok Joil je unapred video veliko izliće na svako telo. Drugi proroci su govorili o manjoj kiši na one čija su srca žedna za nebeskim blagoslovom i unapred su rekli da će kroz njih kao kanale doći "bujice na suvu zemlju", to znači, na srca oko njih koja nisu ravnodušna na božanski dolazak.

Svet još uvek čeka na puno ispunjenje unapred predskazanog Joilovog proročanstva, a svaki član Hristove crkve na Zemlji je dostojan za puninu koju je Pentekost već doneo i lično je odgovoran da se preda Bogu i prihvati Svetog Duha, u svoj život, u pentekostnom izliću.

Danas, zbog toga što je mnoštvo dece Božije u poziciji dvanaestoro učenika koje je Pavle sreo u Efesu (Dela 19,3), Crkva je bez sile i ne može da dosegne i dovede do spasenja mnoge oko sebe.

Međutim, "kad dođe Utešitelj..." rekao je Gospod, "svedočiće za mene. I vi ćete svedočiti." Potpuno je bez učinka onaj svedok koji ne svedoči u saradnji sa Svetim Duhom. Za većinu hrišćana duhovno očinstvo je nemoguće, jer su duhovno nemoćni i neplodni, ali se ova duhovna nemoć može savladati ispunjenjem božanskim životom koji daje Sveti Duh.

^vrh


GDE JE IZLIĆE DUHA?

- Elmer G. Klassen

Dok gledam na stanje današnjeg hrišćanstva, posebno na zapadu, ja sam duboko uznemiren. Sve se manje pohađaju crkve, a što je snažan pokazatelj da je oduzet autoritet crkvenoj hijerarhiji koja želi voditi crkvu, ali nije pod Gospodstvom Isusa Hrista - zbog toga oni nemaju Božjeg pomazanja. Formalizam, liberalizam i hipokrizija vere je odlika današnjih hrišćanskih masa, zbog čega ljudi van crkve više ne prepoznaju crkvu kao "stub istine". Nestanak morala i nepoštovanje Božjih zakona širom sveta može se uglavnom pripisati crkvama bez prisutnosti Svetog Duha (Otk. 3:20). Odbijanje vođstva Svetog Duha i autoriteta Božije Reči je mnoge crkve dovelo do toga da prestanu biti Crkvom Isusa Hrista: "Imaš ime da si živ, a mrtav si..." (Otk. 3:1)

Odbijanje Svetog Duha i autoriteta Božije Reči, te ih zamenjujući filozofijom i psihologijom ovog sadašnjeg vremena - uticalo je na mnoge evanđeoske crkve. Mi smo iz naše crkvene prakse izbacili molitve za ispunjenje Svetim Duhom, i zanemarili smo nužnost posedovanja i traženja pomazanja Duha za službu. Kao jedan od onih koji je većinu svog života proveo u Evropi, iz godine u godinu sam šokiran arogantnim odbijanjem i žalošćenjem Duha Svetog u nekim crkvama gde su naši praoci sa mnogo žara i strahopoštovanja nekada molili za izliće Svetoga Duha. Meni je to jedan od pokazatelja da nešto vitalno nedostaje u našoj evanđeoskoj teologiji.

Mnogo se govori o dolazećem probuđenju, i o dolazećem vaznesenju crkve, i da se treba pripremiti za susret sa Hristom. No, malo se govori o obećanju i o izliću Svetog Duha, i još manje se Duh traži, iako je On taj koji treba doneti probuđenje i sprovesti vaznesenje Crkve. Ako mislimo da izbacivanjem ili "vezivanjem ruku" Svetome Duhu, da ćemo doživeti probuđenje, onda se grdno varamo. Probuđenje neće nikada doći na jedno takvo mesto. Ako ne očekujemo da ćemo biti svedoci prisutnosti i sile Svetoga Duha, onda zašto moliti za probuđenje? Gubimo vreme.

Biblija obećava, a Sveti Duh to potvrđuje, da i u naše vreme možemo očekivati dolazak pohođenja od Boga o kakvima čitamo u istorijskim knjigama. Pohođenja koja ne da su samo promenila Crkvu, već i društvo, i to čitave generacije. No, hoćemo li to sada zanemariti, jer su nas drukčije učili u našim teološkim školama? Onako kako je to čovek propisao.

Za svakog nanovorođenog hrišćanina u našim posrnulim hrišćanskim nacijama postoji razlog da bude zabrinut. Ne, nama ne nedostaju knjige, kasete, video filmovi i učitelji koji nam govore šta nam je potrebno činiti. Opet, koliko često čujemo o obećanoj sili Svetog Duha? To obećanje i dalje stoji u Svetom pismu. U "poslednjim danima" su nam obećana izlića Svetog Duha. Ovi dani izlića su određeni za ovo naše vreme. Ti su dani obećani "svim ljudima". Bog želi da ovih dana budemo svedoci dolaska "sile s visine" na Božji narod. Bog je obećao ove posebne dane izlića onima koji će moliti za to - žarko i postojano.

No, treba da znamo da kada molimo za izliće Božijeg Duha, onda molimo i za progonstvo. Crkva je bila u prošlosti progonjena, jer je bila uspešna i puna Duha - puna Hristovog Duha. Crkva nije progonjena zbog nekog čudnog ponašanja, već zato što je u mogućnosti posedovati i dati ono što svet svojim načinima ne može imati niti pružiti. Kad su srca ljudi promenjena, odmah će na to pasti kritike, ali to nije neki čudan fenomen koji bi trebao da uznemirava: "Ako vas svet mrzi, znajte da je mene mrzeo pre vas. Kad biste bili od ovoga sveta, svet bi ljubio svoje; ali kako niste od ovoga sveta, nego sam vas ja izabrao od sveta, zbog toga vas svet mrzi." (Jn. 15:18-19 )

Izliće Duha o kojem čitamo u Delima apostolskim je svetu bio čudan događaj, ali ono što je bilo tako uznemirujuće za ljude, je bila činjenica da je autoritet bio oduzet verskim vođama. Nastup Duhom pomazanih vernika u Delima apostolskim učinio je da svet vidi da je nastupila Božja promena u vođstvu. Neko drugi je zadobio pažnju i autoritet nad ljudima.

Bilo je samo pitanje vremena kada će verske vođe onoga vremena ostati bez posla i bez prihoda. Pomazanje Duha je oduzelo vlast od obrazovanih i uzvišenih i predalo je običnim ribarima na koje je sišao Sveti Duh. Uvažena i obrazovana vlast je iznenada bila odbačena zbog svog licemerstva i pomanjkanja božanske sile - oni su prema službi Božijoj imali najamnički odnos (Jezek. 34:2-16). Uvaženi su postali oni koji su hodali sa Gospodom Isusom Hristom i pokoravali mu se - koji su ušli u odnos sinovstva.

Obećanja o ispunjenju Svetim Duhom, poslana nam od Boga, čine da licemerni crkveni upravitelji ostaju bez posla i duhovno neplodni. Izliće Svetog Duha je označilo promenu vođstva u Božijem narodu u Jerusalimu, a desiće se opet u bilo kojoj crkvi, gde se izliće dogodi. Ovo je ujedno razlog zašto mnoge crkvene vođe ne žele slušati priču o izliću Duha, i zašto se mole za probuđenje bez manifestacija sile i prisutnosti Duha.

Kad molimo za ispunjenje Duhom, mi molimo upravo za to. Da "Neko" o kome čitamo u Delima učini svoj posao kroz ljude ispunjene Svetim Duhom - da im da pomazanje. Pomazanje je taj apostolski način koje bira i postavlja ljude u vođstvo crkve (Dela 13:2). Drugačiji, od Boga, nisu uzeti u obzir. Bog treba i upotrebljava pomazanike.

^vrh


NEBESKA SILA ČINI RAZLIKU

- Charles G. Finney

Charles G. Finney (1792-1875) je rođen Americi a svoje obraćenje Hristu je doživeo dok je radio kao advokat u Nju Jorku. Crkveni istoričari za Fineja kažu, da je bio prorok Božji svog vremena, poslat Crkvi da joj prenese poruku probuđenja i obnove. Bog je kroz Fineja snažno i oštro govorio uspavanoj crkvi. Bog je doslovno "drobio" mlake - religiozne hrišćane kroz propovedi ovog čoveka. Rezultat toga je bilo veliko probuđenje Crkve širom zemlje i veliki broj spašenih u naciji.

Finej ovde govori o svom iskustvo sa izlićem Svetog Duha, koje je potpuno promenilo njegov život. Nakon ovog događaja, on je počeo da javno propoveda Evanđelje, a njegove reči su imale takvu težinu i snagu da su ljude bukvalno terale da padaju na kolena i da u pokajanju traže Boga i Njegovo spasenje.

U čast samog Boga ispričaću vam neka svoja iskustva. Kao što sam mnogo puta rekao, spasen sam bio 10. oktobra (1821.) ujutro a uveče istog dana i ujutro narednog primio sam silno krštenje u Svetom Duhu koje je, kao što je meni izgledalo, prošlo i kroz moje telo i kroz moju dušu. Odmah sam spoznao da sam obučen u silu sa visine, jer je nekoliko kapi Reči Božije kapnutih ovde i nekoliko onde, dovodilo ljude do trenutnog obraćenja. Moje su reči poput strela probadale duše ljudi. Rezale su kao mač i lomile srca kao malj. Mnogi to mogu potvrditi. Često bi Reč pala bez da sam ja bio svestan šta sam rekao, i ona brzo osvedočila grešnika i gotovo uvek dovodila do trenutnog obraćenja.

Ponekad bih spoznao da sam u velikoj meri prazan od te sile. Išao bih u neku posetu i video da tamo moje prisustvo ne ostavlja spasavajući utisak na ukućane. Nagovarao bi ih i molio, ali rezultat je bio isti. Tada bi uzeo post i molitvu, strahujući da je sila Duha otišla od mene, te željno tražio razlog te očigledne praznine. Kada bih se ponizio pred Bogom i vapio za pomoć, sila bi se vratila sa svom svojom svežinom. To je bilo iskustvo mog života.

Mogao bi ispričati mnoštvo svojih vlastitih iskustava i opažanja u vezi Božije sile sa visine. Ona je činjenica, ali i velika tajna.

Ponekad je sam pogled, samo moje prisustvo, bez izgovorene Reči, imalo u sebi silu Božiju. Često sam to mogao posvedočiti. Želim to potkrepiti sledećim događajem: Jednom sam posetio, po prvi put, neko fabričko naselje da tu propovedam, i sledećeg dana sam pošao u fabriku da razgledam proizvodnju. Kad sam ušao u tkalačko odelenje, opazio sam grupu mladih žena. Neke su, kako sam primećivao gledale u mene, a onda opet jedna u drugu, što je ukazivalo na to da me poznaju i da se žele našaliti na moj račun.

Nijednu nisam poznavao. Dok sam se primicao onima koje su me prepoznale, činilo se kao da u njihovim umovima raste lakoumnost koja je na mene ostavljala veoma čudan utisak i to sam osetio u samom srcu. Na kratko sam stao i zagledao se u njih. Ne znam kako, ali moj je celi um bio zaokupljen osećanjem njihove krivice i opasnosti, njihove izgubljenosti.

Dok sam gledao u njih, primetio sam da je jedna od njih počela jako drhtati. Nit na mašini je pukla i ona je to pokušala popraviti, ali su joj se ruke tako tresle da nije uspevala.

Odmah sam uočio da se uzbuđenje proširilo i da je zahvatilo čitavu grupu žena. Ustrajno sam gledao u njih, sve dok se jedna po jedna nisu predale Hristu i prestale obraćati pažnju na svoje tkalačke mašine.

Pale su na kolena i to se proširilo čitavom prostorijom. Nisam izgovorio ni reči, a i da jesam, buka tkalačkih mašina ugušila bi ih. Za nekoliko minuta sav posao je stao, a suze i vapaji su ispunili prostoriju.

U tom je trenutku vlasnik fabrike, neobraćen čovek, ušao je u prostoriju u pratnji poslovođe, koji je verovatno bio hrišćanin. Kad je vlasnik video stanje stvari, rekao je poslovođi: "Zatvori fabriku, sve zaustavi!" Ono što je video izgleda da ga je dirnulo u samo srce, jer je rekao: "Važnije je da ove duše budu spašene, nego da fabrika radi."

Čim je buka mašina utihnula, vlasnik je rekao: "Što da radimo? Moramo naći prostor gde ćemo primiti uputstva."

Poslovođa je odgovorio: "Odgovaraće staja za mazge." Mazge su bile isterane napolje i svi smo se skupili u toj prostoriji.

Imali smo divan sastanak. Molio sam sa njima i dao im osnovna duhovna uputstva. Reč je imala silu. Mnogima se onoga dana ukazala nada, a kasnije sam bio obavešten, da je za nekoliko dana gotovo svako srce u tom zdanju, zajedno sa vlasnikom, primilo večnu nadu u Hristu.

Ta sila (Svetoga Duha) je veliko čudo. Mnogo sam puta video ljude koji nisu bili u stanju podneti Reč Božiju. Najjednostavnije i najobičnije izjave bacale bi ih iz njihovih sedišta, oduzimale im fizičku snagu i učinile bi ih potpuno bespomoćnima - kao da su mrtvi.

Nekoliko mi se puta dogodilo da nisam mogao ispustiti ni glasa niti išta u molitvi reći, da bi ljudima rekao poruku i uputio im poziv spasenja, ali su ipak bili savladani. To nije bilo zato što sam ljudima propovedao nešto užasno, nego ih je savladao sam Bog - presvedočenje Svetoga Duha.

Ova sila Božija probija i menja atmosferu. Mnogo puta se velik broj ljudi u nekom gradu obukao u silu i tada je atmosfera iznad celog tog mesta izgledala kao da je sve napunjeno životom Božjim. Stranci koji su dolazili i prolazili kroz to mesto, odmah su bili pogođeni presvedočenjem o grehu i u mnogim slučajevima obratili se Hristu.

Kada se hrišćani ponize i iznova posvete Hristu, i od Njega zatraže Njegovu silu s visine, primiće takvo krštenje Duha da će postati alat za obraćenje više duša u jednom danu nego za čitavog svog života pre toga, a ako hrišćani ostanu dovoljno ponizni da zadrže ovu moćnu i nežnu silu, delo obraćenja duša ići će dalje dok se celi gradovi i pokrajine ne obrate Hristu.

^vrh


HUMANIZAM - PRETEČA ANTIHRISTA

- Derek Prince

"Jer naša borba nije protiv ljudi od mesa i krvi, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv vladara ovog mračnog sveta, protiv zlih duhova na nebesima." (Ef. 6:12 EČ)

Kao sledbenici Isusa Hrista mi se nalazimo uhvaćeni u sukobu koji obuhvata nebo i zemlju. Snage koje se suočavaju sa nama su "osobe bez tela" - zle duhovne sile koje borave u oblasti nevidljivog i koje se protive svakoj istinskoj pravednosti i nastoje da se uspostavi sotonina vlast nad celim svetom.

Naša odgovornost u ovom sukobu je jedinstvena, jer Hrist nam je predao zajedno sa duhovnim uvidom i duhovno oružje koje nam može dati pobedu. Vlade i vojske ovoga sveta, deluju isključivo u prirodnoj ravni, oni nemaju razumevanje ovog duhovnog konflikta i nemaju silu da se nose sa sotoninim snagama pod nebom. Naprotiv, bez toga da su svesni ovog sukoba, oni sami bivaju izmanipulisani i padaju pod kontrolom tih zlih sila.

Prvi i osnovni preduslov za pobedu nad njima je da se identifikuje priroda snaga koje su na delu u bilo kojoj datoj situaciji. U poslednjih nekoliko meseci kako sam razmišljao o dešavanjima u svetu - a posebno u SAD i oko Izraela - verujem da mi je Bog pokazao identitet zla, varljivu filozofiju koju sotona planira da iskoristi da bi se ispunili njegovi planovi za ovo doba. Ta prevara se naziva HUMANIZAM.

Uvek sam mislio da je ideologija zvana humanizam samo relativno bezopasna ljudska greška. No, kada sam konsultovao rečnik, bio sam iznenađen definicijom koju sam tu pronašao: "Odbacivanje bilo koje vlasti ili osnovnih moralnih vrednosti koje vladaju nad čovečanstvom. Odbacivanje svake religije, u prilog verovanja u napredak čovečanstva prema sopstvenim čovekovim naporima."

Shvatio sam, da humanizam nije duhovno neutralna ideologija. Naprotiv, to je namerno poricanje i odbacivanje Božije moći i autoriteta. To je anti-religiozna religija. Humanizam je postao osnovno naučavanje u obrazovnim sistemima širom sveta, kao što je u SAD, koje nap. zabranjuju nastavu religije u uobičajnom smislu, ali zato dozvoljavaju naučavanje ove nove religije.

Odlučio sam da uđem u trag humanizmu unazad kroz istoriju, počev od Nabukodonosorovog sna sa kipom od zlata, tj. imao je glavu od zlata a grudi i ruke od srebra, stomak i butine od bronze, i noge od gvožđa. Danilo je protumačio ovo kao najavu dolaska četiri velika carstva koja će se pojavljivati na svetskoj sceni jedno za drugim. Glava je bila Vavilon, grudi i ruke su bile Medo-Persija, stomak i butine su Grčka, a noge su Rimsko carstvo (Dan. 2:31-40).

Jedan ključni faktor koji je na mene ostavio velik utisak, jeste činjenica, da se reproduktivni organ na kipu nalazi u oblasti koja se identifikuje sa Grčkom. Sa mojim poznavanjem grčke filozofije, ovo je postalo posebno živo saznanje za mene.

Shvatio sam da je Grčka ta koja će - više negoli bilo koje drugo carstvo - kroz filozofiju, da se samu sebe reprodukuje u kasnijim kulturama.

Dva od ranih grčkih filozofa, od kojih i danas imamo zapise, Heraklit i Protagora, su kroz svoje ideje preživeli do danas: "Sve stvari teku..."; "Ti nikada ne možeš dva puta zakoračiti u istu reku..."; "Čovek je mera svih stvari." Neverovatno je koliko ove tri izreke sumiraju suštinu humanizma, jer oni tvrde da je sve relativno, da ne postoje moralni ili pravni apsoluti, i da je čovek najviši autoritet u svemiru.

Izvan je opsega ove kratke studije da se analizira kako su se ova razmišljanja oblikovala i postala prihvaćena, prvo, u konceptu stvaranja Evrope, a zatim kroz Evropu, u širok koncept savremene "civilizacije". Stari grci su idealizovali ljudski um. Aristotelov pojam Boga je bio savršen um koji svestrano razmatra sebe - zato, jer ništa manje od toga nije dostojno njegovog razmišljanja - razmatranja. Od ove ideje se razvila cela filozofija racionalizma.

Pored filozofije, drugi glavni element grčke kulture je bio njen naglasak na atletskim takmičenjima. Njihove Olimpijske igre su u stvari predstavljale idolatriju (tj. obožavanje) atletskih veština, a koje su se vratile u život, u ovom našem modernom veku. Najvišu gledanost danas imaju TV programi koji prenose velika internacionalna sportska takmičenja.

Stari grci su takođe imali tendenciju da umanjuju (omalovažavaju) bračni odnos između muškarca i žene, i da predstavljaju homoseksualni odnos između dva muškarca nešto kao više "intelektualno ispunjenje". Na svojim skulpturama, oni su idealizovano muško telo najčešće predstavljali potpuno golo, dok je žensko uvek preko sebe nosilo neki plašt ili tkaninu.

Takozvani "bogovi" grčke su ispoljavali sve moralne nedostatke čovečanstva: požudu, nemoral, ljubomoru, osvetoljubivost i obmanu - potpuno odsustvo, u stvari, bilo kakvog obavezujućeg moralnog koda. Ovo je ostavljalo pravo čoveku da bude sam sebi bog, i da uspostavi svoj sopstveni moralni kodeks. Posle svega, ni od jednog čoveka se ne može očekivati da živi iznad (moralnog) nivoa svojih vlastitih bogova.

Svi ovi efekti grčkog humanizma su sve više evidentni u našoj zapadnoj kulturi tokom ovog našeg veka. Većina zapadnjačkih vlada zauzima negativan javni stav i čini otvoreno i namerno odbacivanje pravednih Božjih zakona i zaveta koje je Bog načinio sa čovekom, prvo preko Mojsija, a onda kroz Isusa Hrista. Oni to jasno pokazuju i kreću se prema jasnom cilju: oblikovanju novog svetskog humanističkog poretka. Humanizam će značiti da se sve može verovati, osim u istinu, i da će tolerisati bilo šta, ali ne i pravednost. Ovakvo uzvisivanje čoveka je snaga koja će konačno dovesti do pojavljivanja antihrista, čije je ime broj čoveka (Otk. 13:18), čoveka bezakonja, koji se suprotstavlja i uzvisuje sebe iznad svega što se zove Bog, sam će tražiti da mu se klanjaju, čak će i sam sebe postaviti u hram Božji, proglašavajući sebe za Boga (2. Sol. 2:3-4).

Pismo nam otkriva da će on držati pod svojom vlašću sve one koji su odbili da ljube istinu. Iz tog razloga, Bog će im poslati silu zablude da veruju u laž - u prvu originalnu laž. U onu sa kojim je sotona prevario naše praroditelje: "Bićete kao Bog ..." ili "kao bogovi." Ovo uzvisivanje čoveka na mesto Boga će uvesti čovečanstvo u period "velike nevolje" - period velike svetske agonije, tako strašne da će nadmašiti čak i holokaust 1939-1945 (Mt. 24:21-22).

Međutim, pre ovog dolazećeg perioda nevolje, Bog i dalje ima plan i svrhu, za Izrael i Crkvu. Žetva milosti će prethoditi žetvi suda. Božja priprema za ovo je otkrivena u Zahariji 9:13: "i podigoh sinove tvoje, Sione, na sinove tvoje, Javane [Grčka], i učinih te da si kao mač junački..." (RDK, naglasak dodat)

"Sinovi Javanovi" su oni koji prihvataju prevare humanizma, koje imaju svoje korene u staro-grčkoj filozofiji. "Sinovi Siona" su oni koji zauzimaju svoj stav na nepogrešivoj Božijoj Reči, prihvatajući njena obećanja i zavete. Oni će izaći iz Izraela i iz pale crkve. Za njih će se reći: "I oni ga [sotonu] pobediše krvlju Jagnjetovom i rečju svedočanstva svog, i ne mariše za život svoj do same smrti." (Otk. 12:11 RDK, naglasak dodat)

Suočeni sa ovim dolazećim izazovom, svako od nas treba da se zapita: Da li sam spreman da zauzmem svoj stav kao jedan od sinova Sionovih?

Numerički gledano, mi smo daleko brojno nadmašeni od strane snaga humanizma. Ipak, možemo se ohrabriti iz primera Ase, judejskog kralja. Kada se on suočio sa invazijom velike i superiorne vojske, njegova molitva očaja je okrenula siguran poraz u potpunu pobedu. Za nas danas, njegova molitva nam pruža divan uzor koji možemo slediti onda kada treba da se suprotstavimo samo-uzdižućim hordama humanizma.

"I zavapi Asa ka Gospodu Bogu svom govoreći: Gospode Tebi je ništa pomoći množini ili nejakom; pomozi nam, Gospode Bože naš, jer se u Te uzdamo, i u Tvoje ime dođosmo na ovo mnoštvo. Gospode, Ti si Bog naš, ne daj da može šta na Te čovek." (2. Dn. 14:11 RDK)

Izvor: Teaching Letter No. 3.

^vrh


misaone refleksije

DARIVANJE
- Bruno Ferrero

Ulicom je prolazila majka sa detetom. Njen dečak je u ruci držao kolač. Došli su do prosjakinje pored koje je sedeo prljavi dečak u prevelikoj odeći.

Dečak sa kolačem pogleda majku i ona je u njegovom pogledu pročitala da onom drugom želi dati svoj kolač. Klimnuvši glavom, dopustila mu je to. Dečak pruži kolač svom odrpanom vršnjaku i nastavi cupkati za mamom.

Neki je prolaznik sve to posmatrao, pa je ženi dobacio: "Sada ćete mu kupiti još veći kolač, zar ne?"

"Ne", odgovori žena mirno.

"Zašto ne?"

"Zato što: onaj koji dariva taj se i odriče."

O BLAŽENSTVIMA...
- Razmišljanja o Mateju 5:3-12

"Isus je obukao blaženstva svojim vlastitim životom." (Carl F. Henry)

"Blaženstva su poziv da pogledamo na sebe, da živimo sami sa sobom na takav način koji nije nimalo lak za većinu od nas." (Simon Tugwell)

"Što duže živimo i što više pokušavamo praktikovati 'Propoved na gori', to ćemo iskusiti više blagoslova." (Martin Lloyd-Jones)

"Potraga za srećom jeste opšti ljudski nagon; Isus je to prepoznao, ali je izokrenuo načela sveta da bi svojim učenicima preneo poruku neba: 'Srećni su oni koji teže da budu siromašni u duhu i traže milost i čeznu za pravdom.'" (Paul Frost)

^vrh


Smešna strana

POHVALA

Posle bogosluženja dok se pastor pozdravljao sa ljudima, upita jednog starijeg čoveka: "Pa, kako vam se svidela današnja služba?"

Čovek odgovori: "Vidite pastore, ja nisam čovek koji voli da kritikuje, ja više volim da pohvalim. Kad bude neka pohvala na račun vaše službe, znajte da ću ja prvi da vam priđem i kažem vam to..."

PROSVETLJENJE

Na kraju propovedi, pastor se na izlasku iz crkve pozdravlja sa vernicima. Prilazi mu jedna žena i kaže: "Pastore, želim vam zahvaliti na tako divnoj propovedi. Toliko svetlosti ste uneli u moje razumevanje Biblije. Do sada sam uvek mislila da su 'Sodoma i Gomora' bile majka i ćerka."

^vrh


SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.

<(((><

:: w w w . s i o n t . n e t ::

| Magazin | Objavite svoj tekst | Download: PDF/HTML | E-mail lista |


Sionska Truba ne piše o virtuelnoj realnosti, već o duhovnoj stvarnosti.