Broj: 74 / 2013.
Januar - Februar
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Svakodnevna nada svakodnevnih hrišćana - Aleksandar Birviš
* Traži se poslušnost - Tim Van Rin
* Valamova greška - Derek Prince
* Još se nisi vratio kući - Vlado Pšenko
* Bog zna čekati - Ulrik Fik
* misaone refleksije
* Smešna strana
"Služite Gospodu veselo..." (Ps. 100,2 RDK)
Ako služimo radosno Bogu to znak je da smo Njegovi. Oni koji služe Bogu žalosnim licem rade nešto što ne vole - oni mu, ustvari, ne služe. Imaju oblik pobožnosti, ali nemaju duhovnog života.
Našem Bogu ne trebaju robovi da hvale Njegov presto. On je Vladar u carstvu ljubavi i želi da se Njegovi službenici oblače u haljine radosti. Anđeli služe Bogu pevajući a ne uzdišući; mrmljanje i jadikovke značile bi bunu u njihovim redovima. Žrtva koja nije dobrovoljna je neposluh, jer Gospod gleda u srce: ako vidi da mu služimo samo iz dužnosti a ne zato što ga ljubimo, tada neće primiti našu žrtvu.
Služba s radošću je služba srca i zato je prava. Oduzmeš li hrišćaninu radost dobrovoljne službe oduzet ćeš mu dokaz njegove iskrenosti. Koga se u borbu natera, taj nije rodoljub. Dobrovoljac žarkog oka i oduševljenog srca peva: "Slatko se umire za domovinu", i time dokazuje svoje rodoljublje. Radost KREPI NAŠU SNAGU; "Radost u Gospodu je naša sila". Vedra misao UKLANJA POTEŠKOĆE a u službi i deluje kao ulje u točkovima kola. Bez ulja bi se osovine brzo pregrejale i neminovno bi došlo do kvara.
Ako nam manjka sveta radost u radu, brzo će nam duh bolno klonuti. Čovek koji je radostan u službi Gospodnjoj dokazuje da je poslušnost njegova vrlina; moći će da peva: "Hodaću po zapovesti Tvojoj, jer to je radost moja!"
Čitaoče, pitam te - SLUŽIŠ LI GOSPODU S RADOŠĆU? Neka naša radost svedoči onima koji misle da je bogosluženje robovanje, da to uopšte nije tako!
(MORNING AND EVENING DAILY READINGS, Charles H. Spurgeon)
^vrh
SVAKODNEVNA
NADA SVAKODNEVNIH HRIŠĆANA
- Aleksandar Birviš
Objašnjavajući neprekinutost Božjeg otkrivenja u Svetom pismu apostol Pavle na jednom mestu piše u svojoj Poslanici Rimljanima: "Jer što se ranije napisa za našu se pouku napisa, da trpljenjem i utehom Pisma imamo nadu." (Rim. 15:4)
Ovom prilikom neću govoriti o neprekinutosti Božijeg otkrivenja. Neću govoriti ni o veličanstvenom nadanju celokupnog hrišćanstva u vezi s Hristovim ponovnim dolaskom i vaskrsenjem mrtvih. Govoriću o svakodnevnoj nadi svakodnevnih hrišćana.
Ko su svakodnevni hrišćani? To su ljudi kojima vera u Gospoda Isusa Hrista nije folklorno ili etničko obeležje, nego im nešto znači. Oni nisu hrišćani od praznika do praznika: oni pripadaju Hristu celim svojim životom i u prostoru i u vremenu, svaki minut, svaki sat i svaki dan. U dane odmora i u praznike oni su neizostavno u hramu, zato što ih Sveti Duh tamo vodi. Međutim, njihov svakodnevni život je u neprestanoj povezanosti s Bogom: molitve, čitanje Svetog pisma, iznalaženje Božije volje i sprovođenje u život svega što Gospod zahteva.
To su svakodnevni hrišćani. Kako izgleda njihov običan dan? Jednostavno. Svakodnevni hrišćani vole jednostavnost. Njihov dan obično počinje molitvom i čitanjem Svetog pisma. Posle oni rade svoje redovne poslove i misle o Božijoj volji. Pitaju se: "Šta Bog hoće od mene?" Svoj posao i sve drugo rade čestito, na najbolji način. Dan završavaju čitanjem i molitvom.
Svakodnevni hrišćani imaju svoje svakodnevne vrline. Među te vrline spada i svakodnevna nada. Sadržaj svakodnevne nade je, takođe, jednostavan.
U svakodnevnu nadu najpre spadaju vera i očekivanje da ćemo dan provesti kao spasene ličnosti. Svakodnevni hrišćani očekuju da im svaki dan bude jednostavan. Međutim, razvoj događaja je najčešće složen i - što je još gore! - zbunjujući, često zastrašujući. Ipak, "Bog nam je utočište i sila, pomoćnik koji se u nevoljama brzo nalazi". (Ps. 46:1)
Nevolje mogu biti različite, ali Bog ostaje isti. Tako On sam o sebi govori: "Jer ja, Gospod, ne menjam se, zato vi, sinovi Jakovljevi, ne izgiboste". (Mal. 3:6) Zato je On svagda blizu u svakodnevnom životu. To je razlog zašto ne propuštamo i ne smemo zamerati stalne razgovore s Bogom našim. Ništa ne sme da naruši obraćenje živom Gospodu.
Molitva svakodnevnog hrišćanina je svakodnevna i celodnevna. Sve je njom protkano i ona u sve unosi nadu. Nadamo se i molimo pri obedima, poslovima, na odmoru i kad se god probudimo. U svemu se prisećamo Božijih obećanja i naših očekivanja. Svakodnevne nade su i političke i socijalne, i pojedinačne i zajedničke, i u crkvi i izvan crkve, i kratkoročne i dugoročne.
Svakodnevne nade su i težnje da nam sve bude dobro i plemenito. Nadamo se da će nam svakog dana Bog pružiti priliku da učinimo neko dobro delo i proslavimo Njegovo sveto ime. Ne bojimo se sutrašnjice zato što se nadamo da će Svevišnji razvejati strahove. On takođe obećava svoju podršku. "Ne boj se" - kaže On - "jer sam ja s tobom; ne plaši se, jer sam ja Bog tvoj; ukrepiću te i pomoći ću ti, i podupreću te desnicom pravde svoje". (Isa. 41:10) Naglašavam: On će ukrepiti, On će pomoći i On će dati najsilniju potporu.
Slično je i sa nadom za sve što Bog smatra lepim. Svakodnevni hrišćanin je prijatelj dobre umetnosti, a često je i sam umetnik. Njega ne zanima moda, nego sklad i ukus. Hrišćanin očekuje blagoslov u prvom redu za pesništvo i muziku. Onda dolazi i sve drugo što je lepo i neizveštačeno. Ne treba se zato čuditi što nečastivi sve više nastoji da u umetnost unese neprirodnost, neukus i lažne vrednosti.
* * *
Da li si svakodnevni hrišćanin? Da li pripadaš Hristu svakog dana ili samo praznikom i u dane odmora? Da li si spasen odnosno spasena i u radne dane? Da li je tvoja povezanost s Bogom neusiljena i radosna?
Na sva ova i slična pitanja odgovorio sam Bogu već davno. Danas treba da odgovoriš i ti. Neka da Bog da odgovoriš kako treba i da odgovoriš bez odlaganja. Sutra može biti kasno, prekasno...
Izvor: Poruke pomirenja - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).
^vrh
TRAŽI SE POSLUŠNOST
- Tim Van Rin
"Gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske." (1. Sam. 15:22 RDK)
Pre nekoliko godina čitao sam o ženi, koja je bila umešana u neke senzualne aktivnosti. Od dana kada je ona navodno bila obraćena ona je i dalje nastavila sa starim načinom života, ali sada je ona govorila kako to radi "za Gospoda". Takođe, sam čuo od nekih muzičara koji su nastavili sa svojom divljom muzikom nakon primanja spasenja, ali samo sada tvrdeći da oni sviraju "za Gospoda".
Iako njihove tvrdnje mogu biti interesantne racionalizacije, one nisu u skladu sa Pismom. Drugim rečima, Gospod neće prihvatiti bilo šta, iako smo mi to uputili na Njega, tj. kažemo da to radimo "za Njega" ili "u Njegovo ime"? Kako bi On uopšte mogao "aminovati" neke stvari? Hajde da prvo pogledamo u kontekst našeg uvodnog stiha iz Pisma, u 1. Sam. 15.
Slučaj cara Saula
Izraelskom caru Saulu je rekao Jahve - zavetni Bog Starog zaveta - da će On kazniti Amalika zbog njegovog ponašanja prema Izraelcima na njihovom putu iz Egipta do Hanana. On je rekao Saulu da napadne Amalika i da potpuno uništiti ceo narod i sve što imaju (1. Sam. 15:3). Saul je napao i uništio Amalika, ali je poštedeo Agaga njihovog kralja i najbolje ovce, volove tovljenike i jagnjad (1. Sam. 15:9). A sutradan, Saul je ponosno objavio proroku Samuilu da je "izvršio zapovest Gospodnju", i da je poštedeo najbolje ovce i volove, da se žrtvuju Gospodu Bogu... (1. Sam. 15:13, 1. Sam. 15:15)
Na prvi pogled, sve ovo zvuči veoma dobro i religiozno. Saul nije zadržao bilo šta od ratnog plena za sebe ili za narod. Oni su uništili sav narod (osim Agaga), i to prema zapovesti Gospodnjoj. Ono što nisu uništili bilo je sačuvano "za Gospoda", da žrtvuju Njemu. No, pored svih ovih dobrih i lepih namera, zašto Jahve nije bio impresioniran? Jer u svom ovom nastojanju da oni proslave Boga, Savle je podbacio u poslušnosti Bogu. I ovako nešto, automatski diskvalifikuje sve te žrtve, Gospod ne može ništa od toga da prihvati.
U stvari, Gospod je uzeo Saulovu neposlušnost toliko ozbiljno da je preko Samuila izjavio: "Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas Njegov? Gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske. Jer je neposlušnost kao greh od čaranja, i nepokornost kao sujeverstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si reč Gospodnju, zato je i On tebe odbacio da ne budeš više car." (1. Sam. 15:22-23). Ovo su vrlo ozbiljne reči!
Mi znamo da se starozavetni zakon bavi postupcima, dok Hristos u Novom zavetu se bavi srcem iz kojeg proizilaze postupci - dela. No, već ovde Bog pokazuje da pravi unutrašnji stav jeste preduslov za ispravan postupak. Drugim rečima, krajnji cilj ne opravdava sredstva. Za Boga, sredstvo je podjednako važno kao i cilj, jer "Gospod gleda na srce" (1. Sam. 16:7). Mi možemo biti uvereni i znati, da Bog neće prihvatiti ništa od nas što je u suprotnosti sa Njegovim karakterom (na primer: zlo, prevara, licemerje itd), ili čak ništa što proizilazi iz srca koje nije u ispravnom odnosu sa Njime.
Kajinov slučaj
Na početku Biblije, Kajin i Avelj, u isto vreme, prinose žrtvu Bogu. Izgleda da su oboje znali šta On očekuje, tj. kakvu žrtvu, ali Kajin iz nekog razloga je načinio odstupanje od toga. Dakle, "I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, a na Kajina i na njegov prinos ne pogleda." (1. Moj. 4:4-5 RDK) On nije prihvatio Kajina ili ono šta je on doneo, jer nije bilo u skladu sa Njegovim zahtevima.
Da li je to Bog izbirljivi? Ne. On se samo ponaša u skladu sa svojim suverenim karakterom. Mi smo Njegova stvorenja, i On je taj koji postavlja standarde, koji su uvek u skladu sa Njegovim karakterom. On je svet i pravedan, i On je takođe taj koji za nas definiše svetost i pravednost. Kajinovo odstupanje od Božijeg zahteva za žrtvu je bio čin pobune protiv Njega, nakon obrasca koji je Bog dao njegovim roditeljima, posle pada u Edenskom vrtu. Kajin je želeo da to uradi na svoj način, i verovatno je u to uložio i veliki napor, ali njegova žrtva je bila potpuno neprihvatljiva.
Bog želi da naše poštovanje Njega bude uvek u porastu, i On neće prihvatiti ono što dobija i nudi mu se na načine koji su neprihvatljivi za Njega. U Izraelu, je bila navika da se za napravljen zavet daruje novac hramu, ili od prihoda da se da desetak. Međutim, Bog upozorava: "Ne nosi u dom Gospoda Boga svog ni po kakvom zavetu plate kurvine ni cene od psa, jer je oboje gad pred Gospodom Bogom tvojim." (5. Moj. 23:18 RDK).
Može li Bog upotrebi naš novac za svoj svrhe? Sigurno da može! Međutim, On ne želi i ne treba mu "prljav novac". On ga se gadi! On može sve upotrebiti na svoju slavu, ali novac stečen na nepošten i nemoralan način će uvek odbaciti. Dakle, ako mi ne postupamo u skladu sa Njegovom voljom, bez obzira koliko mu mnogo časti želimo dati, mi nećemo biti prihvaćeni od Njega - naša žrtva (dar) će biti odbijena. Zar ovo nije odgovor na pitanje koje je postavljeno na početku ovog članka?
Dozvolite mi, da sve ovo rečeno još malo ilustrujem.
Pretpostavimo izvođač gradi kuću prema vlasnikovim specifičnim planovima. Izvođač vas unajmi da mu pomogne te, ali umesto da vi slušate njegova uputstva i sledite planove vlasnika, vi odlučite da uradite onako kako vi mislite - na svoj način. Stavite manje prozore u dnevnoj sobi i izbacite kamin, umesto tuš kabine stavite kadu i sl . Da li će izvođač ceniti vašu pomoć? Apsolutno ne! Zašto? Zato što ne pomažete u skladu sa datim planovima. Da li će izvođač biti oduševljen vašim radom? Svakako ne! U stvari, on će vas otpustiti čim vidi vaš rad.
Zašto je sleđenje instrukcija tako važno? Pre svega, u slučaju gradnje kuće, funkcija i efikasnost te kuće bila bi znatno umanjena. Drugo, gotova kuća jeste odraz vlasnika i graditelja. U oba ova slučaja je nepoželjno narušavanje savršenog plana. Dakle, najamnik ne može svojevoljno graditi, već se mora držati projekta, jedino tako će on biti dobar radnik a njegov rad prihvaćen od izvođača. Na sličan način je tako i sa "radom za Gospoda", On ceni više srca koja su potčinjena Njegovoj volji - poslušna planu - nego sposobne i darovite osobe koje mu posvećuju svoje lične i samovoljne plodove - učinjene na svoju ruku.
Slučaj Ananije i Sapfire
Drugi primer ne primerenog davanja Gospodu dat je u Delima 5:1-11. Ananija i njegova supruga Sapfira prodali su svoju imovinu i hteli su novac darovati Gospodu - Crkvi. Oni su donetu sumu novca prestavili Petru sa naznakom da daju ceo prihod. Sveti Duh je preko Petra ukorio njihovo licemerje, i rekao Ananiji da mu je bilo bolje da nije dao ništa nego što je ovako lagao Boga: "Nisi slagao ljudima, nego Bogu" (Dela 5:4). Bog je odmah sudio Ananiji, umro je na licu mesta. Tri sata kasnije njegova supruga Sapfira, ne znajući šta se dogodilo, je bila ispitivana od strane Petra i pri tome je ona takođe lagala. Bog je i njoj sudio na isti način.
Savršeni primer
Šta sve ovo dokazuje? Zar Bog ne želi naše prinose? Da, On želi, ali samo ako su naša srca u ispravnom odnosu sa Njime. Prvo, Bog želi naše srce, a zatim naše prinose. On prvo želi našu pokornost i poslušnost Njegovoj volji, a onda naše napore i dela u Njegovo ime. Savršen primer za to je Gospod Isus Hristos, kao što je to prikazano u Jevrejima 10:5-7 (a što je citirano iz Ps. 40:6-8): "Žrtava i prinosa nisi hteo, ali telo si mi pripravio; žrtve spaljenice i žrtve za greh nisu ti bile ugodne. Tada rekoh: Evo idem - u knjizi je napisano za mene - da učinim volju tvoju, Bože". (RDK)
Isus je došao (u stvari, On je poslat od Oca) da ispuni planove i ciljeve samog Boga. Isus nije imao drugi plan, On ne traži neke svoje povlastice. Isus nikada ne bi ni došao da u Njemu nije postojala ta velika želja da ugodi i posluša Oca - Onoga koji ga je poslao. Njegova lična volja (kao čoveka) je u potpunosti bila potčinjena volji Oca. Na taj način On je postao savršena žrtva. On je prineo sam sebe iz sveg srca, i to potpuno - celog. Pošto je On u potpunosti bio predan volji Božjoj, Njegovo svako delo je bilo prihvatljivo i ugodno Bogu.
Šta Bog želi?
Isus je jednom bio upitan od zakonika a nakon što mu je odgovorio, zakonik je rekao: "Dobro, učitelju! Pravo si kazao da je jedan Bog, i nema drugog osim Njega; i ljubiti Ga svim srcem i svim razumom i svom dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjeg kao samog sebe, veće je od svih žrtava i priloga." (Mk. 12:32-33 RDK) Isus mu je rekao da on nije bio daleko od carstva Božijeg. Da li je toga bio svestan ili ne, zakonik je dirnuo u onaj prvi i vitalni princip našeg ličnog odnosa sa Bogom. Bog želi prvo naše srce, a tek onda naša dela.
U Rimljanima 12:1-2 nam se kaže da Bog želi da mi naša tela predstavimo Njemu kao žive žrtve. Naravno, ovo je rečeno u vezi sa obnavljanjem naših umova - našom unutrašnjom promenom. Takođe, primetite da ova žrtva treba da bude "sveta i ugodna Bogu", i prineta po principu: "dobroj, ugodnoj i savršenoj volji Božijoj". Ništa što nije sveto i ništa izvan Božje volje nije prihvatljivo!
Prorok Mihej 6:6-8 sve ovo lepo sumira: "Sa čim ću doći pred Gospoda da se poklonim Bogu Višnjem? Hoću li doći preda Nj sa žrtvama paljenicama? S teocima od godine? Hoće li Gospodu biti mile hiljade ovnova? Desetine hiljada potoka ulja? Hoću li dati prvenca svog za prestup svoj? Plod utrobe svoje za greh duše svoje? Pokazao ti je, čoveče, šta je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smerno s Bogom svojim?" (RDK)
Iz ovakvog stava srca će poteći dela koja će biti ugodna Bogu. Dakle, treba da upamtimo da naša dela "za Gospoda" i naši darovi Gospodu su uvek povezana sa našim unutrašnjim stanjem. Stav našeg srca će učiniti da li će naš prinos biti ugodan Bogu ili mrzak. Da li ćemo uzeti blagoslov ili ne.
^vrh
VALAMOVA GREŠKA
- Derek Prince
(Za bolje razumevanje ovog teksta, pročitajte iz 4. Mojsijeve, poglavlja: 22, 23, 24, 25 i 31.)
Na prvi pogled može izgledati da priča o proroku Valamu, koja je zabeležena u 4. Mojsijevoj (4. Moj. 22-25) nema veliki značaj za današnje hrišćane. Međutim, pisci Novog zaveta spominju Valama čak u tri odvojena teksta - i to uvek uz napomenu upozorenja. Jasno je, dakle, Valamova životna priča sadrži važne lekcije za hrišćane svih vremena.
Valam je čudna i intrigantna ličnost - zbunjujuća kombinacija natprirodnih duhovnih darova i korumpiranog karaktera. Na žalost, danas, ovako nešto vidimo sve više i više u današnjoj crkvi, ovakvu sličnu kombinaciji duhovnih darova i korumpiranog karaktera.
Priča o Valamu počinje kada Izrael konačno dolazi do granice Hanana. Njihovo prisustvo budi strah u Valaku, kralju moapskom, čija se teritorija graniči sa logorom Izraelaca. On je očigledno posmatrao Izraelce kao pretnju svom kraljevstvu, iako ovi nisu učinili ništa da bi i opravdali njegov strah.
Valak je imao osećaj da nije u stanju da se suoči sa Izraelom u borbi, i on je odlučio da koristi duhovno oružje protiv njih. On je poslao neke od svojih prinčeva - sa naknadom za uslugu u njihovim rukama - da pozovu Valama da dođe i baci kletvu na Izrael. Kao "prorok" (tj. gatara ili veštac), Valam je imao reputaciju u efikasnom izgovaraju blagoslova ili prokletstava nad nekim, i to sa moćnim efektom manifestacije dobra ili zla nad istim.
Valam je poticao iz Petora u Mesopotamiji. On nije bio Izraelac. Ipak, on je imao direktna saznanja o jedinom i istinitom Bogu. Kada ga je Valak zamolio da prokune Izrael, on je odgovorio: "ne bih mogao prestupiti reči Gospoda Boga svog." (4. Moj. 22:18) Srpski oblik, "Gospoda" jeste prevod svetog Božjeg imena, koji u hebrejskom glasi: "Jehova" ili "Jahve". Dakle, Valam je znao Boga po Njegovom svetom imenu a još ga je nazvao i "moj Bog".
Kada su Valakovi poslanici stigli, Bog je rekao Valamu da ne ide sa njima, i da ne proklinje Izrael (4. Moj. 22:12).
Valak kao odgovor na Valamovo odbijanje šalje još veću grupu svojih velikodostojnika - sa obećanjem mnogo veće novčane nagrade. Ovaj put je Gospod dao Valamu dozvolu da ode, ali pod jednim uslovom: "ustani, idi s njima, ali šta ti kažem ono da činiš." (4. Moj. 22:20)
Ne postoji nijedan zapis, da li su Valakovi ljudi došli da zovu Valama ponovo, on je očigledno rešio da pođe, ali sa svojim namerama (motivima) a ne sa Božjim, a njegova svojevoljnost i neposlušnost je izazvala bes Gospodnji, koji mu se suprotstavio na njegovom putu i gotovo ga nije ubio. Konačno, međutim,Gospod prelazi preko njegove tvrdoglavosti i pušta ga ode, ali mu ponovo postavlja uslov: "Idi s tim ljudima, ali samo ono govori što ti ja kažem." (4. Moj. 22:35)
Valak je pozdravio Valama i napravio je obimne pripreme za celu procesiju bacanja prokletstava na Izrael. Međutim, svaki put je rezultat bio upravo suprotan od traženog. Sve u svemu, Valam je izgovorio četiri proročanstva, koja su među najlepšim i najmoćnijim otkrivenjima u Pismu i koje potvrđuju neopozivu rešenost Boga da blagoslovi Izrael.
Pošto je Bog osujetio zli pokušaj da se prokune Izrael, zbog toga je Valam predložio drugačiju strategiju protiv njih (vidi 4. Moj. 31:16). Ako bi žene moabkinje mogle namamiti Izraelce u idolopoklonstvo i nemoral, ne bi bilo potrebno da ih se proklinje, jer će sami na sebe baciti prokletstvo i Bog će ih sam osuditi. Ova druga Valamova strategija je uspela, i 24.000 Izraelca je izginulo pod sudom Božijim (4. Moj. 25:1-9).
U svemu ovome Valam je pokazao začuđujuću nedoslednost. Njemu je više od jednog puta bilo izričito zabranjeno da proklinje Izrael. On je kroz natprirodno otkrivenje primio četiri puta nepromenljivu Božiju potvrdu da Bog želi da blagosloviti Izrael i da sudi njegovim neprijateljima. Međutim, on uporno istrajava u saradnji sa Valakom, neprijateljem Izraela, i kuje plan za uništenje Izraela. Zbog toga je potpuno opravdano da i on pogine u istoj presudi kao i ostali neprijatelji Izraela, izvršenoj od strane Izraelaca, i to zajedno sa kraljevima Midjanaca (4. Moj. 31:8).
Dovedeni smo do toga da upitamo sami sebe: Kakav je to mogao biti motiv? Motiv, toliko moćan i ubedljiv, koji je izazvao Valama da se ponaša u direktnoj suprotnosti sa Božjim otkrivenjem koje je jasno dobio od Boga - čak i po pocenu svog ličnog uništenja? Dva pisca Novog zaveta daju jasan i konkretan odgovor na ovo pitanje.
Govoreći o lažnim učiteljima u crkvi, Petar kaže: "Ostavivši pravi put, zađoše, i idu putem Valaama Vosorovog, kome omile plata nepravedna..." (2. Pet. 2:15 RDK)
Juda isto tako,Govoreći o lažnim učiteljima, kaže: "Teško njima! Jer putem Kainovim pođoše i u prevaru Valamove plate padoše, i u buni Korejevoj izgiboše..." (Juda 1:11 RDK)
Odgovor je jasan: Valam je bio kušnjom vođen u svoju pogibao, njegova velika ljubav prema novcu vodila ga je u destrukciju. To je bio razlog zašto je on bio spreman da zloupotrebljava svoje čudesne duhovne darove. Takođe, verovatno je bio polaskan, po pažnji koju je primio od kralja Valaka i njegovih knezova. Ljubav prema novcu je usko povezana sa željom za popularnošću i za posedovanje vlasti, a sve ove zle požuda rastu iz zemljišta koje se zove: PONOS.
Lekcije iz Valamovog slučaja
Prvo
Postoje tri važne lekcije koje moramo da naučimo iz priče o Valamu.
Prvo, Svemogući Bog je načinio neopozivu obavezu da utvrdi Jevreje kao svoj narod navek i zauvek. Nema te sile u svemiru, ljudske ili satanske, koja može ikada da poništi ovaj zavet koji je Bog načinio sa Jevrejima. Jevreji su bili mnogo puta neverni Bogu, i On je donosio teške sudove nad njima, ali njihova nevernost nikada neće poništi Božju vernost.
Važno je da se razume da inicijativa za ovo dolazi od Boga, a ne od čoveka. Jevreji nisu izabrali Boga, već je Bog izabrao Jevreje.
Imam mladog prijatelja, bivšeg muslimana - nazovimo ga Ali - koji je na jedan natprirodan način obraćen Hristu. Posle svog obraćenja on je počeo pred Boga da iznosi svoje pritužbe protiv Jevreja. No, na to mu je Bog odgovorio: "Ali, tvoj problem nije sa Jevrejima, već sa mnom. Ja sam onaj koji ih je izabrao." On je ovo odmah razumeo i prihvatio ovu činjenicu. Danas, ovaj mladi čovek ima uspešnu službu dovođenja muslimana Hristu i uči ih da se mole za Jevreje.
U 4. Mojsijevoj 24:9, Valamovo proročanstvo otkriva odlučujući faktor u sudbini ljudi i naroda (nacija). Govoreći o Izraelu, Bog kaže: "Ko tebe blagosilja, biće blagosloven; a ko tebe kune, biće proklet." (RDK)
Ovo određuje sudbinu pojedinaca i naroda - često bez da su toga i svesni - prema njihovom stavu prema Jevrejima. Oni koji ih blagosiljaju bivaju blagosloveni a oni koji ih proklinju bivaju prokleti.
Drugo
Jedno od najsnažnijih i najuspešnijih oružja Sotone protiv nas jeste ljubav prema novcu. Ovo je velika istina od najranijih dana hrišćanstva pa sve do danas. Služba za Boga koju prate moćni natprirodni znaci - naročito čuda isceljenja - skoro uvek, za neke, postaje sredstvo za pravljenje novca.
U 2. Korinćanima 2:17 (SSP), Pavle upoređuje svoju službu sa službom mnogih tadašnjih hrišćanskih savremenika: "Jer, mi ne trgujemo Božijom rečju, kao mnogi, nego iskreno govorimo u Hristu." Dakle, čak i u Pavlovo vreme su mnogi hrišćani koristili svoju službu (za Boga) da zarade novac za sebe!
Novac sam po sebi nije zao, i nije nužno da imanje bogatstva jeste grešno. Po prirodi, novac je potpuno neutralan. Može se podjednako koristiti bilo za dobro ili za zlo. Međutim, kada mi počnemo da volimo novac, onda bivamo uhvaćeni u zamku Sotone. U 1. Timoteju 6:9-10, Pavle daje jasno upozorenje na ovo:
"A koji hoće da se obogate oni upadaju u napasti i zamke, i u mnoge lude škodljive želje, koje potapaju čoveka u propast i pogibao. Jer je koren svih zala srebroljublje kome neki predavši se zađoše od vere i na sebe navukoše muke velike." (RDK)
U mojoj ličnoj službi vrlo često sam uvideo da je u Božjem planu da On da prosperitet vernicima koji su posvećeni ciljevima Njegovog carstva. Ipak, gledajući unazad, sada ja žalim za svakom propuštenom prilikom kada ovo saznanje nisam uspeo da izbalansiram sa upozorenjem apostola Pavla dato u 1. Timoteju 6. U mom umu, ja vidim vernike, one koji su podlegli ljubavi prema novcu, kao ljude koji su zarili oštar i otrovan nož, u sopstveno telo. Svakako, ovo je upravo ono što je i Valam učinio sam sebi.
Treće
Moramo da razumemo razliku između duhovnih darova i duhovne plodova. Darovi predstavljaju sposobnosti, ali plodovi predstavljaju karakter. Darovi dolaze u vrlo kratkom vremenu - momentalno, ali plodovi dolaze kroz vrlo spori proces razvoja i rasta - godinama.
Primanje duhovnih darova, samo po sebi ne može promeniti karakter dotične osobe. Ako je osoba bila ponosna ili nepouzdana ili prevarna pre primanja duhovnih darova, ta osoba će i dalje biti ponosna ili nepouzdana ili prevarna i nakon primanja darova.
Primanje duhovnih darova, međutim, povećava odgovornost osobe, jer je povećan uticaj koji ona može imati na druge. Takođe, to nosi sa sobom i iskušenje da se vide "uspesi" u hrišćanskom životu, kroz manifestaciju duhovnih darova, a ne kroz razvoj pobožnog karaktera. Ma kako to paradoksalno izgledalo, što više duhovnih darova neka osoba primi, ona mora više pažnje posvetiti negovanju svojih duhovnih plodova. Kada prođemo iz dimenzije vremena u večnost, tada ćemo ostaviti naše darove, ali naš karakter će biti sa nama zauvek.
Valam je imao jasnu i svesnu viziju blaženog kraja koji čeka pravednike, kada je u svojoj molitvi izrekao: "Da bih ja umro smrću pravedničkom, i kraj moj da bi bio kao njihov!" (4. Moj. 23:10 RDK)
Ipak, Valamova molitva nije uslišena. On je pogubljen u Božjoj presudi nad Midijancima, jer njihovi novci su ga doveli u iskušenje da se otvoreno protivi Bogu.
Valamovu sudbinu je vrlo slikovito objasnio Isus u svom učenju, u Mateju 7:21-23:
"Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! Ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji Oca mog koji je na nebesima. Mnogi će reći meni u onaj dan: Gospode! Gospode! Nismo li u ime Tvoje prorokovali, i Tvojim imenom đavole izgonili, i Tvojim imenom čudesa mnoga tvorili? I tada ću im ja kazati: Nikad vas nisam znao; idite od mene koji činite bezakonje." (RDK)
Jednostavno rečeno, ne postoji nikakva zamena za poslušnost Bogu. Jedino poslušnost može osigurati naše mestu u Carstvu nebeskom.
Izvor; Teaching Lette, No 4: The Error of Balaam.
^vrh
JOŠ SE NISI VRATIO KUĆI
- Vlado Pšenko
"Još se nisi vratio kući", je naslov priče o postarijem bračnom paru misionara. Negde sam naišao na tu priču, i ona me je odmah osvojila. Ne znam da li je opisani događaj istinit, ali ga želim podeliti sa vama. Dakle, ovaj bračni par je putovao brodom sa afričkog na američki kontinent. Muž i žena su proveli mnoge godine u Africi, nastojeći služiti tamošnjem stanovništvu i propovedajući im poruku spasenja po Isusu Hristu. No, pod stare dane, zaželeli su se vratiti nazad u svoj zavičaj i poslednje godine provesti u svojoj zemlji. Nisu imali nikakva primanja. Novčanih sredstava su imali malo, a zdravlje im je bilo narušeno.
Brod je mnoge dane plovio pučinom, a oni su primetili da je sa njima na brodu i predsednik njihove domovine. Vraćao se, takođe, u svoju zemlju, ali sa safarija u Africi. Da li znate na koga su, prema ovoj priči, oči putnika i posade bile uprte? Nije teško pogoditi: na predsednika i njegovu pratnju. Ovi stari ljudi, muž i žena, stajali su negde u prikrajku posmatrajući svu tu strku oko predsednika. Okupljeni su se putnici gurali oko ovog značajnog čoveka, pokušavajući mu stisnuti ruku ili bar uhvatiti njegov pogled. Onako da mogu reći: "On me je čak pogledao! Oči su mu se na trenutak zaustavile na meni!"
Međutim, niko, priča dalje kaže, baš niko nije obraćao pažnju na usamljenog starca i staricu. Stari je misionar uzdahnuo i prošaputao ženi: "Nešto mi tu nije jasno. Ti i ja smo tolike godine verno služili Bogu i ljudima u Africi, a na kraju smo ostali sami. A ovaj čovek ovde vraća se iz lova i sav se svet skupio oko njega. A nas nitko ni da pogleda!"
Žena ga je umirivala i poticala da pokuša drukčije sagledati stvari. No, starac sebi nije mogao pomoći. I dalje je mrmljao: "To mi se stvarno ne čini pošteno." Brod je napokon uplovio u veliku njujoršku luku a kad tamo: novinari, TV ekipe, gradonačelnik i ostali dostojanstvenici. Mnoštvo je - pogađaš - pozdravljalo predsednika. Stari bračni par misionara je i ovde prošao neprimećeno.
Sišli su s broda, potražili jeftino prenoćište u nadi da će već idući dan pronaći neki posao za preživljavanje. No, te noći, duh se starog čoveka slomio. Rekao je svojoj ženi: "To više ne mogu podneti. Osećam se obeshrabreno i poraženo. Bog ne postupa sa nama pošteno." Žena mu je predložila da ode u spavaću sobu, klekne i sve to kaže Bogu.
Posle kraćeg vremena, stari se čovek vratio iz sobe, ozarenog lica. Supruga nije mogla verovati! "Dragi," upitala je, "šta se dogodilo?" "Gospod je izravnao račune sa mnom," odgovorio je misionar. "Rekao sam Bogu", nastavio je, "kako sam duboko ogorčen što je predsednik doživeo tako srdačnu dobrodošlicu po povratku kući, a nas niko nije dočekao. Kada sam završio sa jadikovanjem, osetio sam kao da Bog stavlja svoju ruku na moje rame i jednostavno mi kaže: 'Ali ti se još nisi vratio kući.'"
Ovaj bračni par misionara iz priče nije jedini - koji se još nije vratio kući. Biblija nas upoznaje sa nekima koji s ove strane života nisu doživeli dobrodošlicu. Dopusti mi da te upoznam sa jednim psalmistom. Za Asafa se veruje da je napisao 73. psalam, te da je bio voditelj jednog od horova slavnog starozavetnog kralja Davida.
Asaf je u svojom jadikovanju sličan misionaru iz naše priče. Oseća se izigran i prevaren. S ove strane života doživeo je teška razočaranja i nepravde. Poslušaj na trenutak njegov vapaj: "A noge moje umalo ne zađoše, umalo ne popuznuše stopala moja," - jada se Asaf - "Jer se rasrdih na bezumnike videći kako bezbožnici dobro žive. Jer ne znaju za nevolju do same smrti, i telo je njihovo pretilo. Na poslovima čovečijim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima. Toga radi optočeni su oholoću kao ogrlicom, i obučeni u obest kao u stajaće ruho... Usta svoja dižu u nebo, i zemlju prolazi jezik njihov. I zato se onamo navraćaju neki iz naroda njegovog, i piju vodu iz punog izvora. I govore: Kako će razabrati Bog? Zar Višnji zna? Pa eto, ovi bezbožnici srećni na svetu umnožavaju bogatstvo." (Ps. 73:2-6, Ps. 73:9-12 RDK)
Vidiš: dok posmatra sreću pohlepnih ljudi i nasilnika, psalmista na ovom mestu kao da kaže: "Bog ne postupa sa svojim izabranicima pošteno. Drugi se bogate, a ja ostajem praznih ruku. Drugi čine greh za grehom a ja čuvam srce čisto. Drugi varaju i dobro im ide. A ja ni ne pomišljam na krađu, ali jedva spajam kraj s krajem!"
Isus u jednoj svojoj usporedbi - Lukino evanđelje, 16. poglavlje - govori o siromašnom Lazaru. Usporedba započinje ovako: "A beše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovim vratima gnojav, i željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatog; još i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov." (Lk. 16:20-21 RDK)
Zar ljudima, koji žive poput Lazara iz ove usporedbe, ne dođe da i sami promrmljaju: "Bog ne postupa pošteno sa mnom. Ja sam siromašan i gladan, a pokraj mene su ljudi koji se razbacuju bogatstvom!" Zar vrhunac nepravdi i poniženja nije doživio sam Isus? Nije se sigurno osećao kao kod kuće u ovom svetu, dok je mnoštvo vikalo: "Razapni ga!" (Mk. 15:13), ili dok su mu se prolaznici i visokodostojanstvenici tog vremena rugali povicima: "Drugima pomože, a sebi ne može pomoći. Ako je car Izrailjev, neka siđe sad s krsta pa ćemo ga verovati!" (Mt. 27:41-42 RDK)
Odgovor je isti: "Još se nisi vratio kući." Sam je Isus rekao: "Carstvo moje nije od ovog sveta." (Jn. 18:36 RDK) Zanima li te Lazareva sudbina, što se dogodilo s njim i kako je završio? Ako još nisi o tome čitao u Bibliji, potičem te da otvoriš 16. poglavlje Lukina evanđelja. Tamo ćeš naći u celosti Isusovu usporedbu o škrtom bogatašu i siromašnome Lazaru.
A ja se želim osvrnuti opet na psalmistu Asafa. Premda izazvan prividnom srećom nepravednika, ovaj je Božji čovek ipak pun pouzdanja. Psalmista zaključuje o bezbožnima, oholima i nepravednima: "i doznah kraj njihov" (Ps. 73:17 RDK), i još dodaje: "Kao san, kad se čovek probudi, tako probudivši ih, Gospode, u ništa obraćaš utvaru njihovu." (Ps. 73:20 RDK) Uprkos nepravdama koje vidi uokolo, Asaf nikada nije sumnjao u večni Božji karakter, što mu je pomoglo da vidi pravo stanje stvari: "Ta dobar je Bog Izrailju, onima koji su čista srca." (Ps. 73:1 RDK)
Pisac poslanice Jevrejima, govoreći o herojima vere, piše o njihovom iščekivanju povratka kući: "U veri pomreše svi ovi" - zapisano je u 11. poglavlju - "ne primivši obećanja, nego ga videvši izdaleka, i poklonivši mu se, i priznavši da su gosti i došljaci na zemlji... Ali sad bolje žele, to jest nebesko. Zato se Bog ne stidi njih nazvati se Bog njihov; jer im pripravi grad." (Jev. 11:13, Jev. 11:16)
Prijatelju! Osećaš li se među onima, koji se još nisu vratili kući? Veruješ li da te tamo, gde te čeka srdačna dobrodošlica, može povesti Isus? No, imaš li dovoljno vere i pouzdanja u onoga, ko je u ovome svetu doživio osudu, trpljenje i poniženje?
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
BOG ZNA ČEKATI
- Ulrik Fik
"I dok su bili onde, dođe vreme da se Marija porodi. I ona rodi svog sina prvenca pa ga povi u pelene i stavi u jasle jer za njih nije bilo mesta u gostionici." (Luka 2,6-7 SSP)
Kada o Isusovom rođenju pričate ljudima u Africi, i po prvi put da oni o tome čuju, žene ne mogu doći k sebi od čuda da je u tom presudnom času Marija bila sama. Da, bio je pored nje i njen muž Josif, ali kada se porađa jedna Afrikanka tu je onda čitava gomila žena, i svaka zna šta treba da uradi i kako da pomogne. Za njih je neshvatljivo da u događaju od tolike životne važnosti, kao što je porođaj, da je neko kroz to morao proći sam, pogotovo ako je to prvi put.
Marija je bila sama
Marijina osamljenost u ovom trenutku, kažu Afrikanke, najteži je trenutak ovog događaja. Ljudi trebaju ljude, pogotovo kad im pođe loše. Žena treba drugu ženu pogotovo, kada se prvi put porađa. Zašto Bog nije Isusovo rođenje uredio drugačije? Zašto se u blizini nisu našle neke iskusnije žene? U Evanđeljima ne čitamo ništa o tome, tako da možemo uzeti u obzir pretpostavku da je Marija zaista bila sama u tom času.
No, u prvim vekovima posle Isusovog rođenja ljudi nisu to hteli shvatiti ili su odbijali prihvatiti moguću činjenicu da je Marija bila baš posve sama u tom času. Tako, neki crkveni oci su se trudili da ovu usamljenost malo ublaže. Oni su se često pozivali na apokrifno tzv. Jakovljevo evanđelje (nema ga u biblijskom kanonu) - u kojem Josif ide da traži pomoć. Istina, tamo kaže da su baš tada skoro svi imali neki preči posao, ali desilo se čudo... Pred Josifa je iznenada izišla jedna babica koja je pošla sa njime i pomogla Mariji.
Postoje opisi još nekih čudnovatih događaja u tom lažnom evanđelju. Crkveni oci su pokušali da osvetle tamnu atmosferu i uveličaju sam događaj manifestacijom nekih čuda, ali iz kanonskih Evanđelja mi saznajemo: Da je Marija u času porođaja bila posve sama, a da su se neka čuda odigrala pred pastirima, a ne pri samom činu porođaja. Dakle, ta čuda su izmišljena i pridodata su kasnije, sa namerom da se "naduva" taj svečani trenutak.
Mora da to nešto znači, kada Luka prikazuje Mariju kako se sama porađa: Kada Bog dolazi na svet, ima mnogo manje od bilo koga od nas. Siromašniji je od bilo koga. Čak, ako samo imamo i neki klimavi krov nad glavom, opet smo bogatiji nego što je bio Sin Božji tada.
Ova samoća i skromnost nam pokazuju koliko je Bog ozbiljno shvatao trenutak kada je dolazio među ljude - On dolazi tiho i bez mnogo buke.
Međutim, ovo nam pokazuje još nešto: Isus je bio sam kad se rađao i sam kada je umirao. Negde u podnožju krsta stajala je Njegova majka, ali ni malo tako blizu kao kada je dolazio na ovaj svet. Ni da ga rukom dotakne, iako bi i to bila neka uteha. Najbliži mu je bio razbojnik koji je uputio nekoliko reči razumevanja, ali je i on bio razapet i umirao. Negde iz daljine čuo se opor vojnički glas, neki plač, neki žamor ljudi. Kada je Isus zadnji put uzviknuo, bio je usamljeniji nego kada je prvi put, kao beba, zaplakao u štali. U tome vidimo koliko je On daleko bio voljan ići u svojoj ljubavi. Samo On zna koliko je teško ljubiti - koliko to zna puno da košta.
"Kad su oni otišli, Josifu se u snu pojavi Gospodnji anđeo i reče mu: "Spremi se, uzmi dete i njegovu majku i beži u Egipat..." (Matej 2,13 SSP)
Tek što je dete došlo na svet, već mora bežati. Josif i porodica beže u izgnanstvo - dete traži utočište - azil. Reč azil ovih godina upotrebljavamo češće nego ranije. Stvaramo nove reči. Ko je pre nekoliko godina spominjao reč "energetska kriza" ili "ekologija" ili "globalno otopljenje"? Sada su to reči sa kojim se susrećemo skoro svakoga dana. Znamo ko traži azil. To je čovek kome je život u njegovoj domovini u opasnosti, pa traži utočište u tuđoj zemlji. Nekada su ovi ljudi rado primljeni, a nekada su smetnja. Pogotovo kad ih je na hiljade ili stotine hiljada. Ovi ljudi ugrožavaju život domaćina, uzimaju im radna mesta, remete uobičajeni red.
Bog u izgnanstvu
Ne razmišljamo da je onaj čijeg se rođenja sećamo na Božić bio izbeglica. Čim je Božji Sin došao u naš svet, već je morao bežati u sigurnost. Bekstvo u Egipat jedan je od važnijih delova Božićnog događaja. On nam zvuči sasvim drugačije kada ga uzimamo zajedno sa "idiličnom" pričom o novorođenčetu u jaslama, ali priča nema "hepi end": Irod, kralj po milosti Rima, sedeći na svom klimavom tronu zaključi da ga ovo dete rođeno u Vitlejemu ugrožava. David, najpoznatiji judejski kralj potiče iz Vitlejema. Zato Irod šalje svoje vojnike da na vreme spreče svako iznenađenje i dokrajče nove početke Davidovog doma.
Međutim, Josif je bio upozoren. Dan kada Isus treba umreti još nije došao. Tako je ova mala porodica pobegla odatle gde su ih mogli uništiti. Egipat je za jednog pravog Izraelca bio prava suprotnost od njegove zemlje. Tu su bili mnogobrojni hramovi lažnih bogova, obožavali su kipove, a liberalna kultura je samo zbunjivala jednog pobožnog Jevrejina. Ostali su tamo sve dok Irod nije umro.
Da, Isus je bio izbeglica. Bog u izgnanstvu, u izbeglištvu. Tako nam ga prikazuje evanđelist Matej. No, nije li to neki slabi Bog kad mora u izgnanstvo?
Pitanje je na mestu, jer zadire u suštinu celoga događaja. No, Bog zna čekati dok ne dođe Njegov dan. Dozvoljava tiranima da haraju svetom, ali tada stupa na scenu i sve uzima u svoje ruke. To je kao kada u zimu sneg i led prekriju zemlju, a seme strpljivo čeka u zemlji, dok topli zraci prolećnog sunca ne zasjaju i ne otope led. Zemljoradnici u visinskim krajevima Etiopije imaju izreku koja kaže: "Ne pitajte zemlju šta u njoj raste, jer ona to ne zna." Zemlja ne zna, a mi ne vidimo šta u njoj klija. Samo možemo očekivati žetvu. Mnogi moćnici ovog sveta žive i vladaju kao da su jedini, ali oni ne znaju da Bog zna čekati i trpeti, dok ne dođe Njegov trenutak.
Drugi put, Isus neće doći ni tiho, ni obično, već u velikoj slavi (Matej 24:30). Tada će postati jasno: Ko je Onaj koji ima zadnju reč...
^vrh
misaone refleksije
BLAGOSLOV
- Preuzeto sa Interneta
Jedan stari hrišćanski blagoslov (oko 4. veka nove ere.), kojim su se hrišćani međusobno blagosiljali glasi ovako:
"Gospod nek je pred tobom da ti pokaže pravi put.
Gospod nek je kraj tebe da te grli i čuva.
Gospod nek je iza tebe i čuva te od napada zlih ljudi.
Gospod nek je ispod tebe da te uhvati kad padneš i da te oslobodi iz zamke.
Gospod nek je u tebi i nek te teši kad te obuzme tuga.
Gospod nek je oko tebe i brani te.
Gospod nek je nad tobom i blagosilja te.
Tako nek te uvek blagosilja dobrostivi Gospod."
MILOSRĐE
- Preuzeto sa Interneta
Za Franju Asiškog se govorilo, da je od detinjstva imao duševni problem. Naime, on nije mogao da podnese miris gubavog čoveka. Thomas von Celano o ovoj Franjinoj fobiji piše: "Bio mu je odvratan i sam pogled na gubavog čoveka, a nos je morao rukom da zapuši, kad je bio i na dve milje udaljen od njihovih kuća."
No, ovo se odjednom promenilo. Jednog dana u svoje slobodno vreme, Franja je pošao na jahanje u okolini Asisi i iznenada na svom putu sreo se sa jednim gubavcem. Potpuno je bio zatečen i iznenađen prizorom. No, smogao je snage da siđe sa konja, dao je gubavcu novac i poljubio mu ruku. I taj gubavac ga je poljubio. Ovaj momenat, ova promena je bio početak njegovog obraćenja Gospodu.
Sa ovim davnim iskustvom počinje Franja i svoj Testament (1226): "Gospod mi je dao, da u pokajanju učinim ovaj novi početak (obraćenje). Dok sam živeo u gresima, bilo mi je grozno da sretnem gubavog čoveka. Međutim, Gospod me je odveo u njihovu sredinu i naučio me milosrđu. Kada sam odlazio od njih, moja gorčina se promenila u slast duše i tela." (A. Holl: Zadnji Hrist - Franjo iz Asisi, Stuttgart 1979, Str. 66-67).
^vrh
Smešna strana
PREVIŠE UZBUĐENJA
Na vratima jednog parohijskog doma pojavi se neki prosjak da prosi. Sveštenik izađe napolje, pogleda ga i počne ga grditi: "Ma, ja te poznajem. Kako te nije sramota? Prošli mesec si bio slep, a sada si hrom!"
"O, moj oče, ne ljuti se na mene, već se raduj! Jer mi se vid u međuvremenu vratio, ali na žalost od silnog uzbuđenja su mi se oduzele noge..."
ZDRAVA SMRT
U jednom manastiru, jedan stari monah je bio na samrti. Zabrinuta braća iz manastira su pozvala doktora da ga pregleda.
Posle pregleda, stari monah upita lekara: "Pa, doktore šta mi je?"
Lekar odgovori: "Hm, zaista ne znam... Meni izgleda, kao da je sve u redu sa vama."
"O, sinko, to onda znači da ću umreti zdrav", reče starac.
^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|