Broj: 73 / 2012.
Novembar - Decembar
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Koliko te košta slediti Isusa? - Jack Palmer
* Sledi me! - Derek Prince
* Ljudska ogrehovljenost - Aleksandar Birviš
* Isus ili Varava? - Jan Vareca
* Božje stope u pesku - Vlado Pšenko
* misaone refleksije
* Smešna strana
"... I rekoše jedan drugome: Nije li srce naše gorelo u nama kad nam je putem govorio i tumačio nam pisma?" (Lk. 24:32 DS)
U događaju o dva učenika na putu za Emaus iz Luke (Lk. 24:13-35), može da se primeti promena raspoloženja: iz depresije u optimizam. Iz stanja izgubljene gorljivosti u stanje gorljivosti ponovo pronađene.
Dragi naši čitaoci,
ono šta je ove učenike probudilo i "zapalilo" može i nas probuditi, i nas "zapaliti".
Kada se Isus javio ovim učenicima na putu za Emaus, On im je izlagao Pisma koja govore o Njemu i o onome šta je On učio za njih. Izgovorene reči su izazvale njihova srca da se "zapale za Isusa". Oni su iz jednog depresivnog stanja prešli u stanje optimizma. U njima se javila nova želja, nova ljubav, nova revnost i nova vizija Boga - Isusa.
Kada Reč Gospodnja prodre u vaše srce, kada iz Reči dobijete svežu viziju Boga, to će u vama da zapali oganj Duha. Ako želite da budete "gorljivi" za Boga, onda morate sebe držati pod uticajem Reči - tražiti da vam se Gospod objavi kroz Reč. Morate biti voljni i naći sebi vremena da hodate nasamo sa Isusom, poput ova dva učenika iz Emausa. Ovako nešto podrazumeva ono čemu svi mi nismo voljni da sebe podvrgnemo, a to se zove disciplina.
Isus je govorio reč kada se javio učenicima, njihove oči su se otvorile, oni su duhovno progledali. Ovaj duhovni uvid su stekli zato jer je Božja vatra u njihovim srcima počela goreti. Bez gorljivosti prema Reči i Isusu ne može se primiti otkrivenje i razumevanje Božjih istina. Istinska gorljivost opet dolazi samo preko Svetoga Duha, gorljivost bez Duha su samo euforična osećanja, koja traju "od danas do sutra".
Gospod želi da nas probudi, vrati u stanje revnosti - "da srce gori u nama". On želi da nas upotrebi silno na Njegovu slavu, dao nam je Radosnu vest za svet i treba da je govorimo. No, ako naše srce ne gori u nama, zbog te iste vesti, teško da će i reči koje govorimo svetu taj isti svet zapaliti za tu poruku. Samo probuđeni može uticati na druge da se probude, i počnu slediti Isusa.
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
KOLIKO TE KOŠTA SLEDITI ISUSA?
- Jack Palmer
"A braća moja što iđoše sa mnom uplašiše srce narodu; ali se ja jednako držah Gospoda Boga svog. I zakle se Mojsije onaj dan govoreći: Zaista zemlja po kojoj si hodio nogama svojim, dopašće tebi u nasledstvo i sinovima tvojim doveka; jer si se sasvim držao Gospoda Boga mog... Zato pripade Hevron Halevu sinu Jefonijinom Kenezeju u nasledstvo do današnjeg dana, jer se jednako držao Gospoda Boga Izrailjevog." (Is.Nav. 14:8-9; Is.Nav. 14:14 RDK)
U nedavnom susretu sa mojim bratom, naša tema razgovora je bila: današnji nedostatak posvećenosti i svetovnost kod tako velikog broja hrišćana. Drugim rečima, izražavali smo svoje čuđenje i zabrinutost zbog činjenice da tako veliki broj onih koji sebe smatraju hrišćanima žive neku svoju razvodnjenu verziju hrišćanstva, koja ih ne košta ništa, koja im pruža udobnost, koja ne traži predanost i posvećenost.
Vreme u kojem živimo je veoma teško, u svakom pogledu. Razne krize i bezbožnosti nas zasipaju sa svih strana i treba nam se izboriti sa sobom, svetom i sotonom. Međutim, ovo nam nikako ne može biti opravdanje za našu mlakost u veri, naše kompromise i za naše površno predanje Hristu, jer Bog nam je pružio sve što nam je potrebno da pobedimo i pobeđujemo u našoj veri: "Jer, sve što je od Boga rođeno, pobeđuje svet. A ovo je pobeda koja je pobedila svet: naša vera. Pa ko je pobednik nad svetom ako ne onaj ko veruje da je Isus Sin Božiji?" (1. Jn. 5:4-5 SSP)
Drugi problem, je verovatno taj što se decenijama propoveda to nekakvo "drugo evanđelje", koje mnogo nudi i obećava a malo ili ništa traži da se čovek odrekne, to je tzv. "nepotpuno evanđelje", "evanđelje kompromisa" tj. tzv. "liberalno evanđelje (pomirljivost, polovičnost, besprincipijelnost, samovoljnost)". No, poruka evanđelja je strogo i jasno definisana i oko toga nema pogađanja.
Većina ljudi vide način da kroz veru ostvare neku svoju duševnu ili materijalnu satisfakciju, i zato se trude da "veruju" - da budu deo crkve. No, loša vest za sve njih je ta (što im niko ne kaže), da većina Božjih obećanja i blagoslova je strogo uslovna, i da sama "pripadnost" ne otvara riznice neba. Tako imamo hrišćane koji su "hrišćani", jer im je rečeno da ako to budu - sve u ovom životu će im ići dobro - Bog će ih zasipati blagoslovima. Apostol Pavle o hrišćanima koji žive svoju veru samo za ovaj život je rekao sleće: "Ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, najbedniji smo od svih ljudi." (1. Kor. 15:19 SSP)
Isus Hristos je platio veliku cenu da nas spasi a mi s druge strane smo tako nespremni da živimo život predanja Njemu, da budemo potpuno posvećeni Hristovi učenici. Svetovne vrednosti, telesne navike i nedostatak discipline kod mnogih od nas su glavni uzročnici koji doprinose sveopštoj mlakosti u našim crkvama.
Nedavno sam govorio o Halevu u nedeljnoj školi. Primetio sam da se za njega tri puta u Isusu Navinu 14. kaže, da je on "u potpunosti sledio Gospoda" (stihovi 8, 9 i 14). No, mi danas ne vidimo mnogo onih koji imaju ovakvu vrstu predanja Gospodu, za koje se ne može reći isto što i za Haleva. Većina od nas smo od onih koji su spremni da slede Gospoda dok nas to ne košta ništa, dok se od nas ne traži rizik i žrtva. No, rizik da bi se sledio Hrist i te kao je uključen u učeništvo i on može biti veoma visok!
Luka 9:23 ističe Isusov test pravog učeništva: "A svima je govorio: "Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka svakog dana uzme svoj krst i ide za mnom." (SSP) Pogledajmo pobliže tri uslova učeništva koja su sadržana u ovom stihu: (1) odreći se sebe, (2) uzeti svoj krst, (3) i slediti Isusa.
Odreći se sebe
Odmah na početku, Isus prvo traži da se obračunamo sa našim najvećim problemom - sa sebičnošću. Apostol Pavle je pisao Timoteju o dolasku "teških vremenima" i o tome šta će da karakteriše ljude koji će živeti u te "poslednje dane", on ističe: "Ljudi će biti samoživi" (2. Tim. 3:2). Ako je ovo bila već vidljiva istina onda, koliko je više danas - čak i među hrišćanima!
Najveća prepreka da uđemo u Božije blagoslove i postanemo predani Hristovi učenici smo mi sami. Dokle god Božji način razmišljanja nije u sukobu sa našim načinom, to nam je u redu. Ali kada to nije, onda obično naš način, naše: "Ali, ja mislim...", uvek ima jače argumente od Boga.
Zamislite se, kada ste poslednji put sebi rekli "ne", tako da ste mogli reći "da" Bogu? Pri sticanju epiteta: "potpuno sledi Gospoda", moramo računati na visoke troškove samoodricanja ne samo u sferi naše telesnosti, već i našeg načina razmišljanja, a što ustvari znači poniznost, krotost. Tek, pošto se odreknete sebe u stanju ste uzeti svoj krst.
Nositi krst
Drugo, Isus govori o krstu. Svakodnevno nošenje krsta nije privlačna stvar. U Svetom pismu, krst govori o patnji, sramoti i smrti koja se podnosi radi Hrista (Dela 14:22; 2. Sol. 1:4; Otk. 2:9-10). Nositi krst znači poistovetiti se sa Hristom i Njegovim krstom. Ne želeti nositi krst, znači stideti se Hristovog krsta - imena (Mk. 8:38).
Većina od nas su daleko više zainteresovani za udobnost, popularnost i za život koji teče "u veselju". Dakle, mi biramo "hrišćanstvo koje ne košta ništa" umesto krsta koji miriše na krv, znoj i umiranje. Ne postoji način da se "u potpunosti sledi Gospod" ako se izbegne nošenje svog krsta!
Slediti Hrista
Treća stvar koju Isus kaže jeste poziv: "Sledi me." Kada je onaj čovek rekao da će slediti Isusa uvek i svuda, Isus ga je upozorio da on zaista ne shvata šta govori (Lk. 9:57-62). Mi kažemo da želimo da budemo sledbenici Hristovi, ali mi to želimo da uradimo po našim uslovima, a ne po Njegovim. Hristos je sasvim jasan: kada je reč o "potpunom sleđenju" ne postoje naši uslovi, već samo Njegovi uslovi!
Šta uraditi?
Dakle, ovde smo na početku dvadeset i prvog veka sa mnoštvom nominalnih Hrišćana koji su egocentrični, koji žive za udobnost i lakoću, koji ne žele imati nikakve veze sa krstom, i spremni su da slede Hrista sve dotle dok to ne košta mnogo. I onda se pitamo zašto Crkva nema snage da utiče na izgubljeni i pali svet?
Kada sam bio samo dečak imao sam u nedeljnoj školi nastavnika koji je imao običaj da kaže: "Bog je voljan da vas vodi samo toliko daleko koliko ste vi spremni da idete. Koliko ste spremni da idete za Njime?" Ovo je velika istina i pitanje nad kojim se treba zamisliti. Biblijsko hrišćanstvo nije širok put kompromisa, već uzan put agonije! Sleđenje Hrista zahteva posvećenost i žrtvovanje. Moja je molitva da vidim mnoštvo Božijih ljudi koji su poput Haleva, proračunali cenu učeništva, a zatim krenuli da "potpuno slede Gospoda". Koji odbacuju ideju "jeftinog hrišćanstva" i spremni su po svaku cenu slediti svoga Spasitelja i Boga.
^vrh
SLEDI ME!
- Derek Prince
Ako bi ti bilo postavljeno pitanje da opišeš hrišćanski život u dve reči, kako bi odgovorio? Što se mene tiče, ja bih bez oklevanja, jednostavno rekao: Slediti Isusa. To je suština hrišćanskog života.
Ovo živopisno ilustruje obraćenje carinika Mateja (Mt. 9:9). Dok je on sedeo za svojim stolom, gde je sakupljao porez, pored njega je prošao Isus i uputio mu samo dve reči: "Sledi me". U tom trenutku, Matejeva večna sudbina je zavisila od njegovog odgovora. Matej je ustao i pošao za Isusom.
Dva osnovna preduslova
Međutim, ako i mi odlučimo da odgovorimo kao što je i Matej učinio, i mi ćemo otkriti da postoje dva važna uslova koja moraju biti prvo ispunjena ako želimo početi slediti Isusa: "Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj krst i ide za mnom." (Mt. 16:24 SSP) Prvo, moramo se odreći sebe, i drugo, moramo uzeti i nositi svoj krst.
Odreći se sebe znači umeti reći: "Ne!" Moramo biti spremni reći "ne", na uporna insistiranja i zahteve našeg ega. Moramo biti spremni moliti Isusovu molitvu iz Getsimanije: "Ali ne moja volja, nego tvoja da bude!" (Lk. 22:42 DS)
Tek pošto smo se odrekli sebe mi možemo uzeti naš krst. Neko je definisao taj "naš krst" kao mesto gde se Božija volja i naša volja ukrštaju. U stvari, to je mesto gde se izvršuje pogubljenje - mesto umiranja. U Rimljanima 6:6, Pavle nam kaže da je naš stari čovek raspet sa Njime (Isusom). Naš stari čovek je buntovna i samo-ugađajuća priroda koju je svako od nas nasledio preko našeg zajedničkog pretka, Adama.
Bog ima samo jedno rešenje za našeg starog čoveka. On ga ne šalje u crkvu ili nedeljnu školu, On ga ne uči "zlatno pravilo" ili ne šalje na kurs za samousavršavanje. Božije rešenje je jednostavno i konačno. To je pogubljenje - egzekucija.
Dobra vest evanđelja jeste ta, da se izvršenje desilo onda kada je Isus umro na krstu. Naš stari čovek je raspet u to vreme u Njemu. Ovo je jednostavna istorijska činjenica i ona je tačna bez obzira da li mi to znali ili ne, verovali u to ili ne. Međutim, da bi od toga imali lične koristi mi to moramo znati, verovati i ispovedati.
Kroz san izazvan od Boga
Pre skoro pedeset godina držao sam redovne sastanke evangelizacije, u Londonu, na poznatom "ćošku govornika" (Speaker's Corner, Marble Arch). Jedne noći, tokom tog perioda, sam imao jedan vrlo živi san. U njemu sam video jednog čoveka kako propoveda na "ćošku govornika". Poruka tog čoveka je bila dobra, ali je postojalo nešto čudno u njegovom izgledu, što mi se nije dopadalo. Njegovo telo je bilo nekako iskrivljeno i izgledao je kao da ima bangavo stopalo. Probudivši se, ja nisam pridavao nikakvu posebnu važnost ovom mom čudnom snu.
Međutim, oko nedelju dana kasnije sanjao sam ponovo isti san. Tada sam zaključio da Bog želi nešto da mi kaže. "Gospode," pitao sam,"ko je taj čovek? Njegova propoved je bila dobra, ali postoji nešto što mi se ne sviđa u njegovom izgledu. Ko je on?"
Gospodnji odgovor je bio neposredan i direktan: "Ti si taj čovek!" Bilo mi je jasno, da je Bog zahtevao neke bitne promene na meni, ali ja nisam znao tačno šta i kako.
Dolazio je praznik Uskrsa i ja sam provodio vreme razmišljajući o Hristovom raspeću. Odjednom sam dobio mentalnu sliku tri krsta na brdu. No, središnji krst je bio veći od druga dva.
"Za koga je taj središnji krst napravljen?" Upitao me je Sveti Duh a onda me upozorio: "Pazi, kako ćeš odgovoriti!"
Razmišljao sam za neko vreme i rekao sam:"Središnji krst je napravljen za Varavu - ali u poslednjem trenutku Isus je preuzeo njegovo mesto."
"Dakle, Isus je preuzeo Varavino mesto, ali ti si rekao da je Isus uzeo tvoje mesto." Rekao je Sveti Duh.
"Da, On je to učinio", odgovorio sam. "Onda ti mora da si taj Varava!" Reče Gospod.
U tom trenutku sam video istinu vrlo jasno: Upravo ja sam bio taj kriminalac za koga je bio pripremljen krst, napravljen po mojoj meri. To je bilo mesto je trebalo da visim ja.
Morao sam da se identifikujem sa Pavlovom procenom o sebi u Rimljanima 7:18: "Znam, naime, da u meni, to jest u mom telu, ne prebiva dobro..." Svaka oblast moje ličnosti je bila prožeta, jasno sam to video, od pokvarenosti greha. Nije bilo ničega u meni što je bilo čisto, što je bilo dobro, da bi zaslužilo Božiju naklonost.
No, kako sam na to sve praktično odgovorio?
Iz Rimljanima 6:6-13, ja sam zaključio da je Pavle postavljao četiri uzastopna koraka za ovog rešenje problema.
(1) 6. stih: Pre svega, moram da znam da je moja grešna priroda usmrćena kada je Isus umro na krstu. Ovo je prvi i suštinski korak iz kojeg sve ostalo sledi.
(2) 11. stih: Ja moram računati - smatrati - sebe mrtvim, baš kao što je Isus bio mrtav.
(3) Stih 12: Na osnovu ovih činjenica ja moram odlučno odbiti da greh nastavi da dominira mnome.
(4) Stih 13: Moram da sebe predstavim Bogu kao nekog ko je vaskrsao iz mrtvih i moram predati Bogu svoje fizičke udove kao instrumente - bukvalno, oružje - za činjenje pravednosti. Ova upotreba reči oružje me ujedno obaveštava i napominje da ću se suočiti sa protivljenjem od Satane.
Božije trostruko staranje
Da bi se obezbedila što veća sloboda od tiranije greha mora da se prihvate ove tri stvari koje je Bog za to obezbedio. Pre svega, Bog se mora pozabaviti našim gresima - sa grešnim radnjama koje smo svi mi počinili. Zato što je Isus na krstu platio punu kaznu za naše grehe, Bog nam na osnovu tog temelja može oprosti, bez da kompromituje Svoju sopstvenu pravdu. Dakle, prva obezbeđena stvar jeste: oproštenje.
No, onda se Bog takođe treba nositi i sa našom unutrašnjom pokvarenom prirodom koja je prouzrokuje, koja nas goni da idemo i činimo sva ta grešna dela. Njegova druga obezbeđena stvar jeste pogubljenje (usmrćenje) - da stavi ovu grešnu prirodu u stanje smrti. Svakako, dobra vest je ta, da se izvršenje ovog pogubljenja desilo pre više od dvadest vekova kada je Isus umro na krstu.
Međutim, to nije kraj. Božji cilj je da zameni starog grešnog čoveka sa novim čovekom - novim čovekom - doslovno "novim bićem". Ova treća stvar koju nam je Bog obezbedio jeste objašnjena u Efescima 4:22-24:
"A poučeni ste da u pogledu svog ranijeg ponašanja treba sa sebe da svučete staroga čoveka, koji propada zbog svojih varljivih požuda, da promenite svoj način razmišljanja i da obučete novoga čoveka, stvorenog da bude sličan Bogu u istinskoj pravednosti i svetosti." (SSP)
Nikako ne bi trebalo olako zaključiti, da će stari čovek pasivno prihvatiti svoju kaznu usmrćenja (pogubljenja). Naprotiv, on će se s vremena na vreme žestoko boriti da povrati svoju kontrolu nad nama. Ovo ističu Pavlove reči upozorenja u Kološanima 3. poglavlju.
U 3. stihu, on kaže: "Jer, umrli ste..." Međutim, onda u 5. stihu kaže: "Umrtvite, dakle, svoje zemaljske udove..." Moramo stajati u veri, stalno sebe podsećati, da je smrt našeg starog čoveka ostvarena i završena činjenica i moramo se aktivno odupreti svim njenim pokušajima da ona povrati kontrolu nad nama.
Lična duhovna provera
Nažalost, mnogi iskreni hrišćani nikada nisu razumeli ili se potpuno okoristili ovim što je Bog za njih obezbedio. Oni tvrde - i nastavljaju da tvrde - da imaju oproštenje svojih greha, ali oni ne znaju za pobedonosno rešenje koje Bog ima za starog čoveka, Njegov način da se on pogubi i da novi čovek potpuno preuzme njegovo mesto. Zbog toga, njihov hrišćanski život je zamoran i ponavlja se u ciklusima: pad u greh - pokajanje - oproštenje - a onda opet padaju... Oni nikada ne iskuse puno oslobađanje od dominacije stare grešne prirode.
Ova analiza sveukupne Božije provizije za naše grehe, treba da nas dovede do toga da napravimo lični duhovni inventar, u kome sebe treba da upitamo sledeća pitanja:
- Jesam li potpuno siguran da su svi moji gresi oprošteni?
- Da li sam oslobođen od dominacije moje stare telesne prirode?
- Da li sam se "obukao" u novog čoveka, koji je stvoren za pravednost i svetost?
- Da li ja sledim Isusa?
Kratak pogled u budućnost
Dozvolite mi da završim sa kratkim pogledom u budućnost, iz poglavlja 7. i 14. u Otkrivenju. Na kraju ovog doba Bog će da obezbedi za sebe 144.000 mladih jevrejskih sledbenika Mesije. On će ih poslati u svet koji će se teturati pod uticajem Velike nevolje i oni će žeti žetvu duša toliko veliku, da te ljude niko ne može da izbroji.
Otkrivenje 14:1-5 opisuje ovih 144.000 pošto su trijumfalno završili svoj zadatak i - po svemu sudeći - zapečatili svoje svedočanstvo sa svojom krvlju. Sa imena Oca i Sina napisanim na svojim čelima, oni obožavaju Boga pesmom koja zvuči kao hučanje mnogih voda i tutnjavi silnoga groma (Otk. 14:2) - to je pesma koju niko drugi ne može da zapeva. Kako li su samo neverovatni ovih 144.000?
Njihov karakter je jasno ocrtan: oni su seksualno čist; u ustima njihovim nema lukavstva; oni su bez krivice. No, kako su oni zadobili ovakav besprekoran karakter? Postoji jedan jednostavan odgovor na to pitanje: Oni prate Jagnje Božije, gde god da Ono ide.
Da li vas ovo inspiriše - kao što me inspiriše - da sa dubokom čežnjom sledim Isusa još bliže i još predanije?
Teaching Letter. No. 13: Follow Me!
^vrh
LJUDSKA OGREHOVLJENOST
- Aleksandar Birviš
Car David je vladao nad Jevrejima i nad njihovom državom negde oko hiljadite godine pre Hrista. On je jednom, i ne samo jednom, pao u greh. Bog mu je - na svoj način - progovorio, ne da ga kazni, nego da ga privoli na pokajanje.
Slavni vladar se pokajao. Time je pokazao da je pokajanje neminovnost. Bez pokajanja nema duhovnog života, a ne može čovek biti ni mirne duše ni zdravog tela.
Svoja pokajnička iskustva car David opisuje u pedeset i prvom psalmu. Neću citirati ceo psalam, zato što je moja namera da ovoga puta govorim o grehu.
Psalmopevac piše: "Gle, u bezakonju rodih se, i u grehu zatrudne mati moja mnome." (Ps. 51:5)
Rođenje nije bezakonje. Trudnoća nije greh. Međutim, greh obuhvata čoveka i pre rođenja. Ogrehovljeni smo i tu ogrehovljenost niko ne može izbeći.
Iz Božije reči saznajemo da naša priroda i naš greh žive istovremeno. Greh živi u nama i mi živimo u grehu. Greh živi u tebi i ti živiš u grehu.
Razmišljamo dalje: niko nije bez greha. Jedino je Sin Božiji i naš Spasitelj bez greha. To valja da uvidiš.
Ti nisi bez greha. Zato ti je potreban Spasitelj. Ti si dobra, prijatna i privlačna ličnost. To ne znači da si bez greha. Možda se drugačije osećaš, možda sebe vidiš u nekoj povoljnijoj svetlosti, možda i jesi takav kako o sebi misliš. Pak, ti si grešnik, ti si grešnica.
Premilostivi je i tebi dao mogućnost da dobiješ oslobođenje od greha po prirodi. Poslušaj šta piše apostol Pavle:
"I vas koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijehova svojih, u kojima nekada hodiste po duhu ovoga svijeta, po knezu koji vlada u vazduhu, po duhu koji sada djejstvuje u sinovima protivljenja, među kojima i mi svi živjesmo nekada po željama tijela svoga, čineći volju tijela i pomisli, i bijasmo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali; a Bog, koji je bogat u milosti, zbog velike ljubavi svoje kojom nas zavolje, i nas, koji bijasmo mrtvi zbog grijehova, oživi sa Hristom - blagodaću ste spaseni - i s Njim zajedno vaskrse i zajedno posadi na nebesima u Hristu Isusu, da pokaže u vijekovima koji dolaze preveliko bogatstvo blagodati svoje dobrotom prema nama u Hristu Isusu." (Ef. 2:1-7)
Dozvoli da ti dam neka obrazloženja u vezi s ovim rečima apostola.
Na sebi nosimo posledice greha naših biblijskih praroditelja, Adama i Eve. Ne treba se bojati naše ogrehovljene prirode. Ne verujem da bi ti postupio drugačije da si nešto bio na njihovom mestu. Znaš više nego što su oni znali, ali ne misli da sotona ne bi našao načina da ostvari svoju lukavost.
Grešna priroda i gresi su nešto u čemu smo bili dok nismo upoznali Spasitelja i spasenje. Onda smo stavljeni pred izbor: ili prihvatiti Božiju ponudu ili je odbaciti.
Teško je odlučiti se. Suviše smo se zaglibili u ogrehovljenost. Ona nas gura u protivljenje Božijoj volji. Prijatno nam je da tako živimo. Lepo je biti kao ostali ljudi.
Smeta nam ako ne grešimo. Istina, mi za sve grehe imamo nekakva opravdanja, ali ona pred Gospodom nemaju vrednosti. Međutim, posredstvom Spasitelja Isusa Hrista ukazano nam je na neiskazano bogatstvo Božije milosti: Svevišnji saopštava svoje pomilovanje. Nismo zaslužili da nas Bog voli, još manje da nam prašta. Ipak, ne samo da nam On prašta i daje pomilovanje, nego nas spasava, vaskrsava i stavlja pred svog Sina Isusa.
Došlo je vreme budućih vekova. Svepravedni je tebe opravdao Hristovom pravednošću. Više nisi ono što si bio, nego si ono što ćeš biti: blaženi učesnik u delotvornoj Spasiteljevoj dobroti. Nije više greh u tebi, niti si ti u grehu. Sada je u tebi istinski život i ti si u istinskom životu, u Hristu.
Vreme obmana je prošlo. Gospod Isus je tvoja stvarnost. Prestaje vlast neistine. Okončalo se carstvo laži. Došla je ljubav. Javila se istina. Ostvareno je spasenje. Slava Božija je dosegla i do tebe. Pokaj se i uđi u novi život.
Šta? Nisi dostojan? Nisi posvećen? To je Spasiteljev posao. On šalje Svetog Duha. Sveti Duh menja našu prirodu i posvećuje nas kao nove ljude.
Neka tako bude i ostane. Amin.
Izvor: Poruke pomirenja - Ikonos (TWR, www.twr-serbia.org).
^vrh
ISUS ILI VARAVA?
- Jan Vareca
Od svih likova pomenutih u Novom zavetu, Varava je verovatno onaj koji je najviše misteriozan. Njegova priča je kratka a njegovo ime se spominje na samo pet mesta u Novom zavetu (Mt. 27:16-26; Mk. 15:7-15; Lk. 23:18-25; Jn. 18:40; Dela 3:14), ali opet u veoma ključnim trenucima, onda kada je Isus bio uhapšen i doveden ispred Pilata da mu on sudi. U tim trenucima, Varava je bio držan u rimskom zatvoru kao osuđenik na smrt, jer je bio pronađen i okrivljen za pobunu, pljačke i ubistva. Varava je očigledno bio veoma prek, surov i buntovan čovek.
U to vreme, postojao je čudan običaj koji se praktikovao tokom svake pashalne svetkovine. Rimski guverner bi tada učinio akt pomilovanja prema jednom od osuđenika po volji Jevreja. Ovaj postupak je bio u kontradikciji sa rimskim zakonom, bila je to "lokalna uredba" koja je trebalo da odobrovolji pokoreni narod - da se okupator umili okupiranom. Istorijski se ne zna kako je ova praksa počela. Možda je to bio drevni rimski običaj ili manipulacijska politička igra ili možda samo gest dobre volje. Šta god da je razlog, to sigurno nije bio deo jevrejskog zakona i nema nikakve veze za sprovođenjem pravde, već suprotno tome - degradira je. Zaista, zašto bi neko zdrave pameti želeo da oslobodi Varavu - čoveka huliganske ćudi, tako opasnog po druge, tako zlog, iskvarenog, ko predstavlja otvorenu pretnju društvenom uređenju?
Kada bi zatvorenik trebalo da bude oslobođen, rimski guverner bi u tom slučaju dao da sami Jevreji, tj. da narod bira. U jevanđeljima čitamo da su oni mogli da izaberu jednog od dvojice trenutnih zatvorenika: Isusa ili Varavu. Izabranik od strane naroda bi bio oslobođen od svih optužbi i kazne, bio bi slobodan da ode. Naravno, čitajući o ovome u jevanđeljima jasno nam je da je ceo ovaj "demokratski ritual" bio čista farsa, obojena strastima nezadovoljnog (i okupiranog) naroda i rimskim političkim licemerjem. Kao što je zabeleženo, jevrejski prvosveštenici i starešine nagovoriše okupljene da zahtevaju da Isus bude raspet - osuđen, a Varava oslobođen. Ovo je vrhunac cele ove farse, jer religiozne vođe koje su trebale u narodu da zagovaraju pravdu, ustvari, nagovarale su narod da traži nešto protiv pravde. Narod je bio zaveden od strane vlastitih religioznih autoriteta - onih u koje su imali najveće poverenje.
U svoj toj hala-buci, potvrđeni i osuđeni kriminalac biva pušten, a nevin čovek biva predan na izvršenje smrtne kazne. I sve to po volji naroda, po volji okupatora i po volji religioznih vođa. Varava je taj koji je zakonski zaslužio smrtnu kaznu, a ne Isus. Dakle, Isus je preuzeo kaznu koja je bila određena za Varavu - razapinjanje na krst. Pravi krivac je oslobođen, a Onaj bez krivice je podneo njegovu kaznu.
Pre ovog događaja, pre hapšenja Isusa, Varava nije imao nadu da će biti oslobođen. On nije mogao učiniti ništa da bi izdejstvovao svoje oslobađanje. Sudbina mu je bila zapečaćena, bio je osuđen na smrt. Međutim, umesto toga, Varava je pomilovan za svoje zločine i iz tamnice odšetao kao slobodan čovek.
Ovaj događaj sa Varavom nam ističe neverovatnu paralelu između nas i Varave. Kada malo bolje razmislimo ko je Varava zaista bio, dolazimo do otkrića da mi ustvari posedujemo neverovatnu moralnu sličnost sa njime. Prvo, Varava je bio razbojnik - kriminalac (Jn. 18:40), i mi smo, takođe, u odmetništvu od Boga, jer činimo kriminalna i buntovna dela u očima Njegovog moralnog zakona. To potvrđuje Poslanica Rimljanima: "A znamo da sve što zakon govori, govori onima koji su pod zakonom, da se svaka usta zapuše i da sav svet bude kriv Bogu." (Rim. 3:19 DS i dalje Rim. 3:10; Gal. 3:10; Jak. 2:10; 1. Jn. 3:4 itd)
Sledeća stvar koju mi saznajemo o Varavi nalazi se u Marku 15:7: "Tada je u okovima, zajedno sa pobunjenicima koji su počinili ubistvo u pobuni, bio i čovek po imenu Varava."
Varava je širio nezadovoljstvo među ljudima, raspirivao je mržnju i pozivao na otvorenu pobunu protiv vlade - slično tome svako od nas tome manje ili više sklon, želimo ići nekim svojim putem i skloni smo u tome tvrdoglavo istrajati. Međutim, Duh Božiji govoreći preko proroka Isaije imao je o tome da kaže sledeće: "Svi mi kao ovce zađosmo, svaki nas se okrenu svojim putem." (Isa. 53:6 RDK) Umesto da hodamo po putu poslušnosti Božije volje, mi biramo da hodamo svojim putem neposlušnosti - pobune.
Do sada smo uvideli da Varava nije samo kriv za pljačke, već i za pobunu. Konačno, Marko 17:7 nam kaže da je on "počinio ubistvo u pobuni." Velika je istina, da smo ti i ja krivi za smrt Sina Božijeg. U Delima 3:14-15, čitamo sledeće reči: "Vi ste se odrekli sveca i pravednika, a molili ste da vam pokloni jednog ubicu, pa ste ubili začetnika života." (EČ) Isusova smrt je bila deo Božijeg spasenja, i Isus je morao da umre da bi mi mogli živeti, da bi bili oslobođeni od krivice greha koje smo počinili protiv Božijeg zakona. Naši lični gresi, gresi koje smo počinili su bili stavljeni na Isusa i Božija pravda je bila izvršena nad Njime. Dakle, krivi smo za smrt Isusovu.
Takođe, krivi smo za "ubistvo" svoga bližnjeg, jer apostol Jovan kaže: "Ko god mrzi svoga brata, ubica je..." (1. Jn. 3:15 SSP) Jovan se ovde poziva na Isusove reči u kojima On gajenje mržnje prema nekome izjednačava sa činimo ubistva: "Čuli ste da je rečeno našim starima: 'Ne ubij! Ko ubije, odgovaraće pred sudom.' A ja vam kažem da će svaki onaj ko se ljuti na svoga brata odgovarati pred sudom. I ko god svome bratu kaže 'raka' odgovaraće pred Sinedrionom. I ko god kaže 'budalo', odgovaraće za to u ognju pakla." (Mt. 5:21-22 SSP)
Da li to uviđamo da smo krivi za potkradanje Boga, pobunu protiv Boga i ubistva? Mi smo poput tog jadnog Varave, koji se nalazio kriv pod osudom Zakona.
Varava koji je slika svakoga od nas. Da bi on bio oslobođen kazne neko drugi je morao da umre umesto njega, i izbor je pao na pravednika Isusa Hrista. Svi smo mi krivi zbog kršenja Božijeg Zakona i ništa ne možemo da uradimo po pitanju toga da zaslužimo oproštaj od izrečene nam kazne Zakona. Osuđeni smo na večnu smrtnu kaznu. Međutim, samo zato što je Hristos preuzeo naše mesto - preuzeo našu kaznu krsta - mi možemo biti pušteni na slobodu - pušteni iz tamnice greha i smrti. Naša jedina sloboda leži u verovanju i primanju Isusa Hrista kao svog ličnog Spasitelja i Gospoda (Jn. 3:16).
Kao i u slučaju Varave, jedan Pravednik (Isus) je umro za nepravednika (Tebe). Nevin čovek umro umesto krivca. Samo zbog Hristove žrtve nama je moguće da živimo novi život - pomilovani i pušteni na slobodu iz tamnice u kojoj smo čekali izvršenje smrtne kazne. Dakle, kao u Varavinom slučaju i možemo za sebe reći da smo veoma srećni što se pojavio "taj Isus".
Na kraju, Pilat je onomad postavio narodu pitanje: "Šta da uradim sa Isusom, koji se zove Hrist?" Jevreji su načinili svoj izbor, ali eho ovog pitanja se i dalje čuje kroz sve vekove dopirući i do nas danas, i traži od svakoga od nas da da svoj odgovor - načini svoj izbor.
^vrh
BOŽJE STOPE U PESKU
- Vlado Pšenko
Zavoleo sam priču "Stope u pesku". U toj poznatoj priči, neki je čovek usnio san. Sanjao je kako hoda uz Isusa Hrista. Video je svoje i Isusove tragove u pesku. Međutim, tamo gde su bile planine i neprohodni predeli, nalazio se trag samo jedne osobe. U prvi je trenutak pomislio da ga je Isus tu ostavio. No, dobio je od Njega sledeći odgovor: "Tu sam ja tebe nosio, jer ti je bilo najteže - zato vidiš samo jedan trag..."
Volim tu priču iz dva razloga. Potiče me na to da se osvrnem unazad u život ne bi li primetio neki trag. Zanima me, da li ostavljam kakav trag iza sebe ili se sve svodi na životarenje od danas do sutra. Vrlo često nam dan počinje sa pozdravom: "Žurim na posao! Vidimo se drugi put!" a i završava slično: "Žurim s posla kući! Čujemo se kasnije!" Sva su naša stremljenja usmerena prema obrascu: "Danas moram raditi prekovremeno da sutra otplatim kredit! Moram nekako nabaviti i nove kuhinjske elemente! Ah, ni tu nije kraj mojoj užurbanosti: moram nečim i moj frižider napuniti!"
Dakle, prijatelju, kakav trag ostavlja tvoj život? Možda u čudu progovaraš: "Kakav trag!? Nemam vremena ni zakočiti na crveno, dok jurim s posla na posao, a kamoli da se osvrćem i gledam nije li nešto ostalo iza mene!" Zaista, ako smo u celosti usredsređeni samo na posao i zaradu, televiziju, prepirke sa prijateljima o političkoj sudbini sveta - naš će život proći a da nećemo ostaviti nikakav trajan i vidljiv trag.
Priča o stopama u pesku, takođe, me potiče da se zapitam o onim važnijim otiscima - Božjim tragovima u svom životu. Vidim li iza sebe i otiske Božjih stopa ili sam hodam ovim svetom? Hoće li moj i tvoj odgovor biti: "Ako ne uočavam svoje tragove, kako ću onda tek uočiti Božje?"
Prijatelju! Za otkrivanje Božjih tragova potrebna nam je Biblija. Ako to još ne činiš, podstičem te da je čitaš. Ona će ti omogućiti da u duhovnom smislu postaneš poput "Indijanca" ili "Sherlocka Holmesa", koji znalački opažaju tragove. U Novom zavetu, u jevanđelju po Mateju, postoji zapis o širokom i uskom putu. Isus upozorava: "Uđite na uska vrata; jer su široka vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime ulaze. Kako su uska vrata i stešnjen put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze." (Mt. 7:13-14 EČ)
Mojsije je mogao poći onim, kako ga Isus naziva, prostranim putem. Budući da ga je usvojila faraonova kći, imao je priliku uživati mnogobrojne privilegije, koje donosio život na egipatskom dvoru. Ipak, kada je primetio da Egipćani zlostavljaju Izraelce, pripadnike njegovog naroda, stao je u obranu potlačenih. Umesto lagodnog života, počasti i moći, izabrao je radije biti na strani zlostavljenih, makar to značilo da će izgubiti svoj visoki položaj. Suprostavio se egipatskom nadgledniku koji je okrutno postupao sa jednim Izraelcem. Posle čega je morao bežati u pustinju.
Pročitaj sažeti zapis o ovom značajnom događaju iz Mojsijeva života. U poslanici Jevrejima, u jedanaestome poglavlju, piše: "Verom Mojsije, kad je odrastao, odbi da se naziva sinom faraonove kćeri, i hteo je radije da strada zajedno sa narodom Božijim, nego da ima kratkotrajno uživanje greha, jer je Hristovu porugu smatro većim bogatstvom od blaga egipatskog; imao je, naime, u vidu uzvraćanje nagradom. Verom ostavi Egipat ne uplašivši se kraljeve jarosti; jer se čvrsto držao Nevidljivoga kao da ga gleda." (Jev. 11:24-27 EČ)
Primećuješ li da je Mojsije mogao iskoristiti priliku i živeti životom bogatog princa? Zar nije lepo biti sin ili kćer nekog moćnika, bogataša ili uglednog političara? Pomisli na sve svečanosti i prijeme, provode i užitke. Psalmista ovako opisuje prividnu sreću takvih ljudi: "... ne znaju za nevolju do same smrti, i telo je njihovo pretilo. Na poslovima čovečijim nema ih, i ne muče se s drugim ljudima." (Ps. 73:4-5) Zar ne bismo iskoristili prigodu za životom "na visokoj nozi", ako bi nam se ukazala prilika? Međutim, Mojsije se odrekao bogatstva, slave i užitka ovoga sveta. U pustinji je živeo običnim životom pastira. Zašto? Jer nije mogao uživati u životu, dok njegov narod stenje i pati u egipatskom ropstvu. On je izabrao uski put. No, na tom uskom putu imao je oslonac - Nevidljivoga, kako piše pisac poslanice Jevrejima. U jednom drugom prevodu, to je još snažnije izrečeno: "Ustrajao je, jer se držao Nevidljivog kao da je vidljiv." (Jev. 11:27) Taj se Nevidljivi, mnogo godina kasnije, Mojsiju objavio u gorućem grmu kao Jahve - Onaj koji jeste i koji će zauvek biti. U pesku pustinje, Mojsije je mogao primetiti tragove Nevidljivoga, kad god bi se osvrnuo iza sebe: Bog mu je bio podrška na svakome koraku.
Dragi prijatelju! Kakav god život mi vodili, nalazimo se uvek pred izborom. Ući kroz široka vrata i poći prostranim putem: težiti materijalnim stvarima, čulnim užicima i počastima, koje nudi ovaj svet. Dobićeš ono čega se Mojsije odrekao: prolazno grešno uživanje. Tvoj život neće ostaviti trajan i dubok trag. Ili ući na uska vrata i poći onim uskim putem, prema kojem usmerava Isus Hrist. Dobićeš ono što je dobio i Mojsije: podršku Nevidljivoga. Njegove ćeš tragove videti iza sebe, tako da ćeš i ti moći reći: "Držim se Nevidljivog kao da je vidljiv!" Mojsije je smatrao vrednijim imati Božju podršku, makar živeo životom običnog pastira, nego uživati sva blaga ovoga sveta i gledati nepravdu.
Kad je svetlo Božje reči prodrlo u moj život, lako sam iza sebe uočavao tragove Nevidljivoga. Vidim da su se mnogi događaji u mom životu zbili na takav način, kao da mi Bog želi svaki put reći: "Evo, to se dogodilo upravo na takav način, da znaš da sam te ovuda nosio, jasno možeš videti moj trag..." A osvrnuti se i videti Božje tragove, meni mnogo znači u trenucima iskušenja, teskobe i neizvesnosti. Tada kažem: "Ako tragove tvoje pomoći, Bože, vidim i onde gde je moja vera bila mala, skoro nikakva, kako mi nećeš pomoći danas, kada je moja vera dublja i snažnija te kad su tvoji tragovi tako jasni?"
Prijatelju! Želim te ohrabriti da pođeš onim uskim putem pravednosti, poštenja i istinske ljubavi prema bližnjemu. U tome imaš Božju podršku. Sam Bog se odrekao prestola na nebu, ne bi li ti bio bliže. U poslanici Filipljanima apostol Pavle piše: "On (Isus), koji je u Božijem obličju, nije smatrao plenom svoju jednakost s Bogom, nego je samoga sebe učinio ništavnim uzevši obličje sluge, postavši sličan ljudima. I kad je po spoljašnosti postao sličan čoveku." (Fil. 2:6-7 SSP)
Nevidljivi Bog postao je vidljiv u Isusu Hristu. Po delovanju Duha Svetoga, Isus je vidljiv i dan danas! Potraži Njegove tragove! Isus ti kaže ono isto što je rekao i čoveku u priči o stopama u pesku: "Tu sam te ja nosio, jer ti je bilo najteže - zato vidiš samo jedan trag." No, seti se, Isusovi se tragovi vide samo na onom uskom putu, na koji se dolazi prolaskom kroz uska vrata...
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
misaone refleksije
ANĐELI SA JEDNIM KRILOM
- Margaret Patrick
"Svi smo mi anđeli sa jednim krilom. Možemo leteti samo ako jedni druge zagrlimo." (Luciano De Crescenzo)
U proleće 1983. godine, Margaret Patrick je došla u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja radnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala klavir.
"Nešto nije u redu?", upitala je Millie.
"Ne", odgovorila je Margaret blago. "Samo pri pogledu na klavir naviru mi sećanja. Muzika mi je bila sve pre moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a ova joj je prepričala neke od najsvetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovde. Vratiću se za čas." Malo posle je došla u pratnji niske, sedokose žene s debelim naočarima. Žena je hodala uz pomoć štapa.
"Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmešila. "I ona je svirala klavir, ali kao i Vi, ne može da svira posle moždanog udara. Gđa Eisenberg može da koristi desnu ruku, a Vi levu, i imam osećaj da biste vas dve mogle da učinite nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sele su jedna pored druge na klavirsku klupicu. Dve zdrave ruke jedna s dugačkim, otmenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, belim, skladno su prelazile po dirkama od ebanovine i slonovače.
Od tog dana su stotinu puta sele za klavir. Margaret bi svoju bespomoćnu levicu položila na Ruthino koleno. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo sviranje je oduševilo televizijske gledaoce, slušaoce po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dve su delile mnogo više od same klavirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle i da pomisle. Obe su prabake i udovice, obe su izgubile sina, obe su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Deleći s Maragret klavirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže: "Muzika mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očigledno je Margaretino uverenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina, otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže: "Sastavilo nas je Božje proviđenje."
I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.
^vrh
Smešna strana
MANJE POSLA ZA VIŠE PARA
Tri dečaka se hvale čiji otac najviše zarađuje.
Prvi tako kaže: "Moj tata piše knjige i proda ih za puno para."
"Nije to ništa. Moj tata je advokat i on za par napisanih papira dobije mnogo para." Pohvali se drugi dečak.
"E, moj tata priča propoved, i kada je on za pola sata ispriča ljudima u crkvi, oni onda daju pare, i potrebno je čak sedam ljudi da sakupe sve te pare u košarice." Reče treći dečak.
BEZ ISUSA
Mali Marko se vratio iz nedeljne škole, a deda ga upita: "Reci mi šta ste danas proučavali u nedeljnoj školi?"
Marko hladno odvrati: "Ništa."
Deda pokuša ponovo da izvuče nešto iz njega: "Pa, valjda ste tamo proučavali Isusa, njegov život?"
"Ne, nismo proučavali Isusa, jer Isus nije bio tamo." Odgovori Marko.
^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|