Broj: 86 / 2015.
Januar - Februar
SADRŽAJ OVOG BROJA:
* Božićni Hristos - Oswald J. Smith
* Neprolazna reč - Aleksandar Birviš
* Josifov život: Bog na delu - Gib Warrick
* Polaganje ruku - Derek Prince
* Sva radost tvoja neka bude Gospod - Vlado Pšenko
* misaone refleksije
* Smešna strana
"I evo, ja sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer te neću ostaviti dokle god ne učinim šta ti rekoh." (1. Moj. 28,15 RDK)
Dragi naši čitaoci,
jedno od najlepših obećanja koje je Isus ostavio svojim sledbenicima jeste: "Neću vas ostaviti kao siročad - doći ću k vama." (Jn. 14,18 SSP)
Grčka reč za siročad ovde znači "biti neutešen, biti ucveljen, biti bez roditelja". Povremeno se možete osećati kao što su se učenici osećali, posle Hristovog raspeća i smrti, da ste potpuno sami i da Bog kao da više nije tu. Ne vidite dokaze Njegove brige, čini vam se da vas je Duh Božji napustio...
Čuo sam za neke majke i očeve koji su napustili svoju decu - jednostavno ih ostavili same sebi - otišli su i nikad više se nisu vratili po njih. U više navrata sam na vestima čuo kako su bebe pronalažene u kontejnerima za smeće - ova deca ne samo da su bila ostavljena, već i odbačena kao kakva bezvredna stvar... Da se kojim slučajem Isus ponašao kao ovi surovi roditelji, onda verovatno bi to bio kraj hrišćanskoj veri. Učenici bi bili prepušteni sami sebi i verovatno bi pod naletom progonstva bili vrlo brzo uništeni. No, Isus im daje obećanje da će "doći" i da će ostati s njima zauvek (Jn. 14). Isus je živi i stvaran Spasitelj, koji je uvek tu, uvek na raspolaganju onima koje je iskupio, On želi da ih vodi i čuva!
Bez obzira kroz šta prolazite, imajte na umu da vaš nebeski Otac nikada i nijednom nije odustao od vas i nikada neće. "Neću te ostaviti kao siroče. Otkupio sam te vlastitim životom i ti si moj!" Bog nema dece za bacanje, On od svoje dece ne pravi siročad!
Sada je Isus s nama kroz svoga Duha, ali pred nama je Dan Njegovog ponovnog fizičkog povratka, tešimo se time, jer "On će doći" (Dela 1,11).
Vaša, SIONSKA TRUBA.
^vrh
BOŽIĆNI HRISTOS
- Oswald J. Smith
Pre više od dve hiljade godina u Vitlejemu judejskom, rodilo se dete predodređeno da promeni nebrojane milione ljudi. To dete je bilo Isus Hristos.
Došlo je vreme kada je On trebalo da se rodi. Rimski putevi su bili izgrađeni po celom ondašnjem civilizovanom svetu kao priprema za noge onih koji će nositi poruku o Njemu. Grčki jezik je bio skoro svuda rasprostranjen da bi se na njemu moglo objavljivati Njegovo Evanđelje.
Narod u kome se On rodio bio je siromašan, potcenjen i potlačen od strane rimske sile. Srce svakog čoveka je kukalo za oslobođenjem.
Svet nije znao za Njegovo rođenje. Rodio se kao i obično. Nije došlo do velikog preokreta koji je objavio novi režim. Kraljevi i velikaši su nastavili da vladaju kao i ranije. Spolja ništa nije najavljivalo Njegov dolazak na svet.
Izgleda da se samo nebo zanimalo za to. U stvari, Bog je sam morao da Mu pripremi dobrodošlicu, te su se legije anđela okupile na nebu i objavile Njegovo rođenje. Proučavajući zvezde, i primetivši jednu fenomenalnu pojavu na nebu, mudraci sa Istoka su došli izdaleka sa svojim poklonima. Pastiri su Mu se poklonili uz obožavanje i štovanje.
Vladari su kasnije čuli o Njegovom rođenju te su se uplašili i uznemirili. Srce im se ispunilo gnevom. Začelo se ubistvo koje je sprovedeno u delo. Bojeći se da ne izgube vlast, tražili su Njegovu smrt na sve moguće načine.
Upotrebljen je svaki đavolski plan koji je satanski genije mogao da smisli, da bi se On uništio. Demoni su drhtali. Satana se razbesneo. Ceo pakao se udružio protiv Njega. No, Bog je na Njega pazio, te je živeo uprkos svemu tome.
On nije došao u palatu s mermernim podom i ćilimom na stepeništu. Za Njegovo rođenje nije bila spremljena raskošna spavaća soba. Nije bilo ni doktora ni medicinskih sestara. Zvona na katedralama se nisu oglasila; orkestri su mirovali u tišini; nikakav kraljevski hor nije zapevao. Pošto se rodio u štali i bio položen u jasle, samo se čula muzika s neba. Njegova mati je imala samo slamu da Mu prostre, a stoka joj je pravila društvo. U gostionici nije bilo mesta.
Cezar nije znao da će ovo dete svojim učenjem jednog dana uništiti njegovu moćnu imperiju, svesti ninašta carstvo i silu Rima, i zbaciti sve zemaljske vlasti, ili pak da će doći dan kada će Njegovo rođenje, Njegov život i Njegova smrt ostaviti veći utisak na čovečanstvo nego rođenje i smrt bilo kojeg drugog čoveka. Ta On je bio predodređen da Ga prepoznaju nebrojani milioni ljudi kao najvećeg među svim prorocima, najmoćnijeg među moćnima, Spasitelja sveta, Boga u ljudskom telu.
A sada, za poslednjih dve hiljade godina, Njegovo rođenje se spominje, jer je On centralna ličnost cele istorije. Više od dve hiljade Božića je došlo i prošlo od te nezaboravne noći kad se "Reč... ovaploti i stanova među nama". A danas, pošto je prošlo više od dve hiljade godina, Njemu se klanjaju nebrojani milioni, kako mrtvih, tako i živih, a neopisivo mnogo ljudi se nadaju vremenu kada će se On po "drugi put javiti ne zbog greha - već na spasenje onima koji ga očekuju."
Prijatelju moj, da li Mu se klanjaš kao svom Spasitelju? Da li ćeš Mu ukazati dobrodošlicu kad se bude vratio? Da li si Ga primio? Ako nisi, onda Ga primi i to upravo - SADA.
Iz knjige: BORBA ZA ISTINU, Oswald J. Smith.
^vrh
NEPROLAZNA REČ
- Aleksandar Birviš
"Nebo i zemlja će proći, ali moje reči neće proći." (Mk. 13:31 EČ)
Gospod Isus kaže da Njegova reč neće proći. Hristove reči su večne reči. One su došle u uši propadljivih ljudi, zapisuju se na građi koja se može pocepati, koja može izgoreti - ali ipak ta reč ostaje. Ona je data i ona deluje. Nema sile koja će je odstraniti ili uništiti.
Ko govori neprolaznu reč?
Neprolaznu reč saopštava Gospod Isus Hristos. Ona je došla od živoga Boga. Evanđelje nije čovečiji izum. Svevišnji je postao potpun čovek. Primio je na sebe ljudsko telo, imao je ljudsko lice. Njegova su usta bila kao što su usta svakog čoveka. Sa Njegovih svetih usana došla je najčistija reč: potpuno otkrivenje Božije.
U Knjizi proroka Isaije stoji zapisano (Isa. 61:1-2):
"Duh je Gospoda Boga na meni,
jer me Gospod pomaza
da nevoljnima dobre glase javljam;
posla me da zavijem u srcu ranjene,
da oglasim sužnjima slobodu a zarobljenima izbavljenje;
da oglasim godinu milosti Gospodnje,
dan osvete Boga našega;
da utešim sve žalosne".
Pomazanik Božiji (Hristos) je došao i sa potpunom vlašću objavio je reč radi koje je bio poslan. Ko je slušao Hrista, čuo je Boga. Ko danas sluša Hristovu reč, taj takođe čuje Božiji glas.
Od koga potiče neprolazna reč?
Hristove reči potiču od Boga, zato su neprolazne. Iz navedenih reči proroka Isaije uviđamo da su to reči Gospodnjeg Duha. Sveti Duh je božanski izvor neprolazne reči. Božija reč se saopštava jezikom tvorevine. Ona ipak ima sve osobine nepropadljivosti. Duh je održava nasuprot svim osobinama tvorevina preko kojih je Hristova reč doprla do nas.
Božansko poreklo Božije reči obavezuje nas na sopstvenu pobožnost. Njeno duhovno poreklo zahteva vlastitu duhovnost svakog čoveka koji je sluša ili čita. Neprolazna reč vodi u neprolaznost. Njeno poreklo je u večnom životu, jer Duh Sveti daje život svakom stvorenju. Evanđeoski spisi namenjeni su ozbiljnim ljudima. Oni određuju čovekovo ponašanje i usmeravaju ga ka veri. U Hristovim rečima leži najdublja sila koja iz osnova menja čoveka: moć kojom Duh Božiji menja ljude.
Spasiteljeva propoved o poslednjim vremenima nije namenjena zastrašivanju. Ona saopštava niz jednostavnih istina. Opasnost je u čovekovom pogrešnom stavu. Mora li taj stav da bude pogrešan? Naravno, ne mora. Zašto čovek zauzima pogrešne stavove prema Božijoj reči? Zašto čovek ne shvata Hrista? Jednostavno zato što čovek postupa prema ukusu (ogrehovljenom i prevrtljivom), a ne prema istini. Gospod Isus to ovako objašnjava:
"Jer Bog ne posla Sina svoga na svet da sudi svetu, nego da svet spase sinovljevim posredstvom. Koji u njega veruje ne sudi mu se, a koji ne veruje već je osuđen, jer ne verova imenu jedinorođenoga Sina Božijega. A sud je u tom što svetlost dođe na svet, a ljudi zavoleše više tamu nego svetlost, jer njihova dela bejahu zla. Jer svaki koji zlo čini, mrzi na svetlost i ne ide k svetlosti, da se ne otkriju dela njegova; ali ko po istini radi, ide k svetlosti, da se vide dela njegova, jer su po Bogu učinjena." (Jn. 3:17-21)
Posebno je potrebno da hrišćani znaju šta im Duh Sveti otkriva o Gospodu Isusu. Duh je jedini ovlašćeni donosilac i nosilac saopštenja o Hristu. Spasitelj je rekao: "Kad dođe utešitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca izlazi, on će svedočiti za mene, i vi ćete svedočiti, jer ste od početka sa mnom" (Jn. 15:26-27). Prihvatanje Spasitelja moguće je upravo zato što je to duboki i sveobuhvatni rad Svetog Duha. Protiviti se tom dejstvovanju predstavlja, blago rečeno, tešku uvredu upućenu Gospodu.
Šta govori neprolazna reč?
P r v o. Hristova neprolazna reč je reč o budućnosti i večnosti. Gospod želi da nas obavesti o onom što nas očekuje. Svet nije osuđen da tapka u mraku. Bog mu nudi izvesnost. Zato je tokom vekova podizao proroke i učitelje, a nama je podario svog jedinorođenog Sina, Isusa Hrista. Gospod i Spasitelj je spreman da nam život učini jasnim i da nas oslobodi lutanja. Ako neko želi da luta i ako namerno hoće da živi van svetlosti Sina Božijeg - niko ga neće primoravati. Neprolazna reč ostaje i njena važnost i značaj ne prestaju.
D r u g o. Hristova reč je radosna vest, Evanđelje. Gospod saopštava neprijatne istine. One ipak nisu tu da nas ožaloste, nego da nas obraduju. Spasitelj nam obećava jedno vreme za koje govori o sebi: "Tada će on poslati anđele svoje i sabraće izabrane svoje od četiri vetra, od kraja zemlje do kraja neba " (Mk. 13:27). Svet će propasti. Njegov smak će biti strašan. Ipak, deca Božija treba da se raduju: oni će ugledati svog Izbavitelja i biće zajedno sa Njim. Treba li narodu Božijem nešto više ili bolje? Sin Božiji nam donosi najbolje. Treba li biti žalostan zbog Njegove dobrote?
T r e ć e. Hristova neprolazna reč je objavljena reč. Gospod ne krije (osim onog što bi moglo da bude bez prave vrednosti ili na pogibao). Što treba znati On je saopštio. Reč je objavljena da bi se dalje širila. Evanđelje je knjiga namenjena svim narodima i svim oblicima društva. Gospod Isus nije govorio samo za neku povlašćenu grupu ljudi i žena. Njegova vest je javna i valja je stalno objavljivati. Objavljivanje reči je zadatak pojedinih hrišćana, zadatak hrišćanskih porodica, zadatak mesnih zajednica, zadatak celokupnog hrišćanstva. Ova reč je tvoj zadatak. "Reč Hristova da se obilno useli u vas: učite i savetujte jedan drugog u svakoj mudrosti, psalmima i pojenjem i pesmama duhovnim, pevajući u srcima svojim Gospodu po nadahnuću milosti. I sve sto činite rečju ili delom, sve činite u ime Gospoda Isusa Hrista, hvaleći Boga Oca kroza nj" (Kol. 3:16-17).
Spasitelj je dao reč
Hristos je sklopio savez na Golgoti. Krstom, tj. svojom krvlju, umiranjem i smrću, kao i svojim slavnim vaskrsom, On je potvrdio savez. Dao je reč i tu reč će ispuniti. Budućnost nije neizvesna. Ona je zasnovana na jedinoj pouzdanoj reči, na reči, našega Gospoda.
Ispuniće se reč o ponovnom dolasku našeg Gospoda . Predznaci se već ispunjavaju. Svaki novi dan donosi neke nove znake onima koji žele da razumeju vreme u kom živimo. Događaji deluju kao strašila onima koji ih ne razumeju. Onima koji hoće da shvate Božiju volju vreme je kao knjiga: čitaju je i uvek nešto nauče.
Bog će ispuniti reč o tvom spasenju. Izbavitelj to radi svesrdno, najpozvanije i bez odlaganja. Rokove On postavlja, ne postavljaš ih ti. Vrlo dobro znaš da je potrebno da veruješ. Istraj u veri bez obzira što te mnoge okolnosti gone na neko neverovanje. Okolnosti se menjaju, tvoja vera mora da ostane vezana za neizmenljivog Gospoda. Njegov ponovni dolazak biće potvrda tvoje vere, ali i dokaz tvog spasenja. Bog drži svoju reč. Blago tebi ako i ti budeš držao i ispunjavao reč istine.
Izvor: ISKRE, 4/1989.
^vrh
JOSIFOV ŽIVOT: BOG NA DELU
- Gib Warrick
"A mi znamo da Bog u svemu radi za dobro onih koji ga vole, onih koji su po njegovom naumu pozvani." (Rim. 8,28 SSP)
Pravi čovekov karakter se ne razvija u spokojstvu, već u nevoljama. Bog kao topioničar zlata, odvaja zlato od šljake i to u vatri kušnje i nevolje. Bog uvek koristi okolnosti da bi se pokazalo šta je u čoveku - kakav je on ustvari. Što se tiče Josifovog života, ništa u njegovom rođenju i vaspitanju ne ukazuje na buduću veličinu koja ga je jednog dana očekivala; ali Bog je imao velike stvari na umu za njega, zbog toga je on trebao proći kroz "vatru kušnji" pre negoli što to postigne - bude mu dato. Zagledajmo se malo u Josifov život, jer iz njega možemo štošta naučiti.
Tri karakteristike se ističu u priči o Josifu (1. Mojsijeva, poglavlja 37-50.). Prva je obeležena ovim rečima: "donošaše Josif zle glasove o njima [o braći] ocu svom." (1. Mojsijeva 37,2). Josif se nije uključivao u zla dela svoje starije braće, već je o njihovom ponašanju jadikovao kod svog oca. Sadržaj Josifovog "zlog izveštaja" o njegovoj braći nam nije dat, ali poštenje i integritet, bile su stalne karakteristike u njegovom životu.
Druga karakteristika je da je Josif bio Jakovljevo omiljeno dete i on je to pokazao tako što mu je poklonio lep šareni ogrtač (1. Mojsijeva 37,3). Ovakvo favorizovanje postalo je kasnije seme za ljubomoru i zločin od strane njegove braće. Koliko se Josif razmetao svojom čašću mi to ne znamo, ali krivica za ljubomoru mora biti stavljena na Jakova, jer je favorizovao jednog od svojih sinova.
Međutim, najvažnija karakteristika su Josifovi snovi koji se odnose na njegovu buduću sudbinu kao gospodara u porodici. Ovi snovi su pojačali neprijateljstvo braće prema njemu, dok su izazivali iznenađenje i nerazumevanje kod Jakova. Da li je od Josifa bilo mudro da kaže svoje snove porodici, to je diskutabilno. Nije Josif taj koji je dao tumačenje svojih snova, nego njegova porodica, koja je u njima videla značenje gospodstva. Umesto da prime ovu "poruku" od Boga za njihovo dobro, mržnja i ljubomora ih je navela da prodaju Josifa u ropstvo.
Možemo li tu videti neke paralele sa Hristovim životom? Jevanđelje po Jovanu piše: "K svojima dođe, i svoji Ga ne primiše." (Jovan 1,11). Ipak, on je rekao o sebi: "Omrznuše na me nizašta." (Jovan 15,25). On, koji je bio bez greha, je bio odbijen od strane svojih najbližih i sunarodnika i bi predan da se razapne na krst (Jovan 19,15; Luka 19,14).
Iako su njegova braća mislila da su završili sa Josifom za svagda, Bog nije... Bog nije završio, već je tek počeo! Mogli bismo odustati od nekoga kao beznadežnog, ili smatrati okolnosti suviše mračne da bi se nešto dobro moglo izroditi, ali Bog je uvek tu da okrene stvari. Nije gotovo dok Bog tako ne kaže! Dakle, Bog je preuzeo Josifovu stvar u svoje ruke.
Josif nije imao moći da promeni svoj život. Bio je potpuno u rukama drugih, bio je rob. Kako je Bog mogao dopustiti takvu okrutnost, posebno posle tolikog "obećavanja"? No, ovde do izražaja dolazi vera. To nije bio Josifov život nego Božji. Nije na glini da dovodi u pitanje sud i veštinu Glavnog grnčara. Ono što je prolazilo kroz Josifov um možemo samo nagađati; međutim, ono što vidimo je zavisnost od Boga i moralni integritet.
Ove dve teme su iznesene u 1. Mojsijevoj 39. Josif je prodat Petefriju koji je brzo primetio da sa Josifom u kući, celo njegovo domaćinstvo prosperira - sve što je Josif radio bivalo je blagoslovljeno. Bog je ovde dobio zasluge, a ne Josif. Jer kada se ispolje vera i zavisnost od Boga u životu vernika, od tog života Bog prima čast - biva proslavljen. Kada je samovolja prisutna, pojedinac traži čast za samog sebe.
Zatim vidimo Josifov integritet. Petefrijeva supruga ga iskušava da počini seksualni greh (preljubu), njegov odgovor je bio: "Ne daj Bože!". To je dokaz njegove svetosti. Svetost ne samo da izbegava zlo, ona ga se i gnuša - beži od njega.
Pre nego što Bog poveri neku odgovornost čoveku, njegov integritet mora biti testiran do krajnjih granica. Ponekad to radi otvoreno, a ponekad skriveno. Takav je bio slučaj sa Isusom. Kada je došlo Njegovo vreme službe, prvo je bio odveden u pustinju, i u tajnosti bio kušan 40 dana. Karakter mora da se testira iznutra i spolja pre nego što može da počne služba za Boga. U našem Gospodu, nije bilo nesavršenstva koje je trebalo ispraviti, jer je sve kod Njega bilo savršeno, ali On kao čovek je morao biti testiran da pokaže to savršenstvo.
Josif, omražen i odbačen od svoje braće, a zatim lažno optužen i bačen u tamnicu, ušao je u najtamniji period u svome životu. Sigurno ga niko ne bi krivio zbog samosažaljenja. Međutim, šta mi u stvari čitamo? "Gospod je bio sa Josifom, i pokazao mu milost, i dao mu prednost u očima čuvara zatvora" (1. Mojsijeva 39,21). Božje prisustvo menja najveću tamu u svetlost, najveću muku u radost i mir. Josif je to naučio u zatvoru.
U najmračnijem času našeg Spasitelja u Getsimaniji, u mislima uprtim u krst koji Ga je čekao, On sebe stavlja u ruke svoga Oca govoreći: "Ne moja volja, nego tvoja da bude." Kakva samopredaja i poniznost! Nešto od ovoga je oličeno i u Josifovom životu - jer uprkos svemu on je nastavio da veruje Bogu.
Josifovi snovi i njihovo značenje je bila ona poslednja kap u čaši mržnje i odbacivanja kod njegove braće: "Gle, evo onog što sne sanja... Onda ćemo videti šta će biti od njegovih snova." (1. Mojsijeva 37,19-20). Interesantno je primetiti da snovi takođe igraju ključnu ulogu i u njegovom uzdizanju. Koliko god da su fascinantna bila njegova tumačenja peharnikovog i pekarovog sna, duhovna mudrost i vera iskazana kroz Josifa je bila da "sva tumačenja pripadaju Bogu" (1. Mojsijeva 40,8). Dakle, tajne pripadaju Bogu, a ako san ima tumačenje, onda njegovo značenje može doći samo od Boga. Josif je u ovome bio iskušan da pokaže i nauči, i da nastavi da zavisi od Boga, a ne da se oslanja na svoju vlastitu mudrost.
Mi ne možemo da ga krivimo zbog toga što je želeo da bude oslobođen i da zaklinje peharnika da ga pomene faraonu kad bude na slobodi. No, Josif je morao da nauči još jednu važnu lekciju: Bog sve radi u svoje vreme! U Božjem planu, postojao je još važniji san da se protumači i njegovo još mnogo veće uzdignuće od puke slobode iz zatvora. Iako je morao da sačeka još dve godine, rezultat čekanja je bio daleko veći od ičega što je Josif mogao i da zamisli. Isto tako je bilo i sa Isusom, "koji mesto određene sebi radosti pretrpe krst" (Jevrejima 12,2). Da li želite najveći blagoslov? Onda dozvolite Bogu da vam ga On daruje, u svoje vreme.
Faraon je imao dva sna koja su ga uznemirila, pa je pozvao svoje gataoce da ih protumače. Kada nisu uspeli, bacio ih je u zatvor. Kada je ovaj najmoćniji čovek na svetu bio suočen sa svom ljudskom nemogućnosti i nesposobnosti, vera u Boga je došla u prvi plan. Peharnik se setio Josifa i preporučio ga faraonu. Zbog ozbiljnosti situacije, Josifa su "na brzinu" sredili i očistili, i doveli pred faraona.
A šta je Josif rekao faraonu? "To nije u mojoj vlasti, Bog će javiti dobro Faraonu" (1. Mojsijeva 41,16). Ovo nije lažna skromnost, nego iskreno priznanje realnosti. Gataoci su bili primorani da vide da tako nije bilo sa njima. Josif čak ne uzima zasluge za to što je Božji kanal za interpretaciju. Josif je naučio da napusti veru u sebe i veruje Bogu tokom više od dve godine boravka u zatvoru.
Faraonova reakcija je bila brza i direktna. Josif biva uzdignut na poziciju drugog čoveka po rangu u Egiptu: "Ti ćeš biti nad domom mojim, i sav će ti narod moj usta ljubiti; samo ću ovim prestolom biti veći od tebe" (1. Mojsijeva 41,40). Josif, posle svog poniženja i muke, biva uzdignut, dati su mu novo ime i supruga. Tako je bilo i sa našim Gospodom. Bio je odbačen od svoje braće i ponižen: "Zato i Bog njega povisi, i darova mu ime koje je veće od svakog imena" (Filipljanima 2,9), a darova mu i nevestu (Efescima 5,22-32).
Josif je počeo rad za koji ga je Bog pripremio. Proći će još devet godina pre negoli što će Gospod Josifa da ponovo uzvisi. Josif koristi sedam od tih devet godina da sačuva dovoljno hrane da nahrani narod. Kako je glad odmicala, i lične žitnice ljudi bivale ispražnjene, Josif je počeo da prodaje žito. S obzirom na njegovu poziciju, on je imao povoljnu priliku za korupciju i ucene - da se lično obogati, ali očigledno da to nije činio.
Među masama koje su se sjatile u Egipat u toku gladi, došla su i njegova braća. Ovih deset muškaraca nisu se ničim isticali - bili su samo još jedna gladna grupa, koju kod kuće čeka još gladnih usta koje treba nahraniti. Josif je lično nadgledao prodaju žita (1. Mojsijeva 42,6), tako da je bio u prilici da odmah prepozna svoju braću, ali oni njega nisu prepoznali. No, koja je bila Josifova prva misao? Osveta bi bila prirodna, ali Josif je imao Božje misli: "Setio se snova koje je imao o njima" - snova kroz koje mu je Gospod nagovestio da će imati vlast nad svojom braćom (1. Mojsijeva 42,9; 1. Mojsijeva 37,5-10).
Mi nikada ne smemo smatrati sebe centrom Božjih planova; Isus je uvek taj centar. Josif je sada kada je imao moć da se osveti i "natrlja nos" svojoj braći, jer su ga mrzeli i ismevali zbog njegovih snova, je ustvari razumeo da je nešto daleko veće u pitanju.
Josif je tražio od njih da dovedu svog brata Venijamina u Egipat pre nego što dobiju više žita. Smestio ih je u zatvor, verovatno da razmisle o svemu, a pustio ih tri dana posle, načuo je od njih šta mu je bilo potrebno da zna: "Doista se ogrešismo o brata svog, jer videsmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dođe na nas ova muka" (1. Mojsijeva 42,21). Bog je bio na delu, radio je na Josifovom i srcima njegove braće!
Vrativši se kući sa kupljenim žitom, Jakov je pobesneo čuvši da su rekli toliko o sebi i da je Venijamin morao da ide u Egipat. Juda, čija je bila ideja da se Josifa proda u ropstvo, je istupio i obećao sebe kao jemca za Venijamina. Tada ih je Jakov pustio da se vrate u Egipat.
Kada je Josif ponovo video svu braću, on nije imao pojma koliko im je muke trebalo da Venijamina dovedu u Egipat. Za trpezom, Josif zahteva da Venijamin ostane u Egiptu, čuvši to braća su bila potpuno slomljena. Voleli su svoga oca, i nisu želeli da trpi bol u srcu ako nikad ponovo ne vidi Venijamina. Dakle, Juda je ispričao Josifu celu priču o tome kako im je teško palo to što Venijamina treba da vode u Egipat. On je čak ponudio da ostane kao rob, tako da Venijamin može da se vrati kući ocu: "Jer kako bih se vratio k ocu svom bez deteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?" (1. Mojsijeva 44,34).
Josif je sada potpuno slomljen, nije mogao više da izdrži. On je sada bio siguran da su se njegova braća pokajala za zlo koje su mu učinila, bio je presvedočen da je Bog promenio njegovu braću. Više nije bilo potrebno da se krije i mogao je da im posvedoči kako je Bog zlo okrenuo u dobro, da je iza svega Bog imao svoju svrhu (1. Mojsijeva 45,8; 1. Mojsijeva 50,20).
Dogodilo se izmirenje i opraštanje među braćom. Josif im je oprostio i bio oslobođen od ogorčenosti i odbačenosti.
Sve loše okolnosti Josifovog života razvile su njegov integritet, zavisnost od Boga i veru u Boga (Rim. 8,28). Kada je imao 110 godina i bio blizu smrti, Josif je imao jedan poslednji zahtev. Nikada ne gubeći iz vida Božju svrhu i obećanja, on je zavetovao svoju braću da ponesu njegove kosti kada krenu iz Egipta - u obećanu zemlju. Narednih 430 godina njegove kosti su stajale kao tihi podsetnik da Bog nije završio sa njima - da još velike stvari stoje pred njima. Neka život svakog vernika bude konstantan podsetnik da najbolje Božje tek dolazi.
Sa engleskog prevela: Blaženka Šunjić.
^vrh
POLAGANJE RUKU
- Derek Prince
- Prenos blagoslova, autoriteta i isceljenja.
Da je bilo prepušteno samo ljudskom razumu da odluči kojih su šest osnovnih doktrina hrišćanske vere, sasvim je verovatno da doktrina polaganja ruku nikada ne bi bila uključena. Međutim, u krajnjem slučaju, najbolji komentar na Bibliju je sama Biblija. U ovom članku razmotriću aspekte četvrte od nabrojanih doktrina u Poslanici Jevrejima - polaganje ruku (Jev. 6:2).
Kako tačno treba razumeti ovaj izraz "polaganje ruku"? To je čin u kojem jedna osoba stavlja ruke na telo druge osobe, imajući za cilj neko duhovno događanje. Ovaj čin je obično praćen bilo molitvom, bilo proroštvom ili su prisutna oba.
Izvan sfere religije, ovaj čin polaganja ruku nije nešto čudno ili strano normalnom ljudskom ponašanju. Na primer, u nekim delovima sveta, kada se dvojica muškaraca koji su prijatelji sastanu, za njih je normalno da polože svoje ruke na rame jedan drugome. Ovaj čin predstavlja priznanje njihovog prijateljstva i njihovog zadovoljstva što su se sreli. Ili, kada majka ima dete koje se žali na glavobolju ili groznicu, sasvim je prirodno - u stvari, gotovo instinktivno - za majku da stavi ruku na čelo svog deteta i na taj način uteši dete. U sferi religije, praksa polaganja ruku se može smatrati kao produžetkom ili adaptacijom onoga što su u osnovi prirodna ljudska dela. Kao religijski čin, polaganje ruku obično označava jednu od tri moguće stvari.
Prvo, polaganjem ruku pojedinac može na taj način preneti duhovni blagoslov ili autoritet na onog na koga se ruke stavljaju. Drugo, polaganjem ruku pojedinac može na taj način javno priznati (usvojiti) neki duhovni blagoslov ili autoritet već dat od Boga onom na koga se ruke polažu. Treće, polaganjem ruku neki pojedinac se može tako javno posvetiti (predati) Bogu za izvršenje nekog posebnog zadatka ili službe. S vremena na vreme, ove tri svrhe se mogu kombinovati u jedan isti čin polaganja ruku. Dakle, nema pravila.
Dva Starozavetna presedana
Ako se sada okrenemo Bibliji, nalazimo da je polaganje ruku bila prihvaćena praksa u najranijim zapisima Božjeg naroda, kao što se vidi po knjizi Postanja. Na primer, u 1. Mojsijevoj 48:14 čitamo kako je Josif doveo svoja dva sina (Jefrema i Manasiju) njegovom ocu Jakovu da od njega prime blagoslov: "A Izrailj pruživši desnu ruku svoju metnu je na glavu Jefremu mlađem, a levu na glavu Manasiji, tako namestivši ruke navlaš, ako i jeste Manasija bio prvenac."
Isprva, Josif je mislio da je njegov otac napravio grešku, pa je pokušao da natera oca da prebaci ruke, stavljajući desnu ruku na glavu Manasije, prvenca, a levu ruku na glavu Jefrema, mlađeg sina. Međutim, Jakov je kazao da je bio svestan božanske smernice u postavljanju desne ruke na Jefrema i leve na Manasiju. Sa rukama još uvek u istom položaju, on je nastavio da blagosilja dva dečaka, dajući prvi i veći blagoslov Jefremu, a manji blagoslov Manasiji.
Ovaj tekst jasno pokazuje da je postajala prihvaćena praksa polaganja ruku i izgovaranja blagoslova. Jakov je tako trebao da prenese blagoslov na njegova dva unuka polaganjem ruku na njihove glave, i štaviše, da je veći blagoslov je prenet putem Jakovljeve desne ruke, a manji putem leve.
U našem drugom primeru, čitamo da kada je Mojsije došao blizu kraja svoje zemaljske službe, da je zatražio od Gospoda da imenuje novog vođu nad Izraelom, koji bi trebalo da bude kadar da preuzme Mojsijevo mesto. Način na koji je Gospod ovo odredio vidimo u 4. Mojsijeva 27:18-20: "A Gospod reče Mojsiju: Uzmi k sebi Isusa sina Navinog, čoveka u kome je duh moj, i metni ruku svoju na nj. I izvedi ga pred Eleazara sveštenika i pred sav zbor, i podaj mu zapovesti pred njima. I podaj mu od slave svoje, da ga sluša sav zbor sinova Izrailjevih."
Način na koji Mojsije obavlja ovu zapovest Gospodnju je zabeležen u stihovima 22. i 23. istog poglavlja: "I učini Mojsije kako mu zapovedi Gospod; i uzevši Isusa postavi ga pred Eleazara sveštenika i pred sav zbor. I metnu ruke svoje na nj, i dade mu zapovesti, kako beše zapovedio Gospod preko Mojsija." (4. Moj. 27:22-23)
Posledica polaganja ruku na Isusa Navina je zabeležena u 5. Mojsijevoj 34:9: "A Isus sin Navin beše pun duha mudrosti, jer Mojsije beše metnuo na nj ruke svoje. I slušaše ga sinovi Izrailjevi, i tvoriše kao što zapovedi Gospod preko Mojsija."
Iz ovih stihova vidimo da je ovaj čin polaganja ruku od Mojsija na Isusa Navina bio od velikog značaja kako za Isusa Navina, tako i za Izrael kolektivno.
Ovim Bogom uspostavljenim činom, Mojsije je ostvario dve glavne svrhe. Prvo, on je preneo na Isusa Navina određenu meru duhovne mudrosti i časti koju je on dobio od Boga. Drugo, on je javno priznao pred celim skupom Izraela Božije imenovanje Isusa Navina kao novog lidera kojeg je trebalo da slede.
Novozavetne uredbe o isceljenju
Hajde da sada u Novom zavetu pogledamo koju ulogu ima polaganje ruku. Nalazimo da postoji pet različitih svrha polaganja ruku, koje mogu da se koriste u skladu sa pravilima i primerima iz Novog zaveta. To su: polaganje ruku za fizičko izlečenje, za krštenje u Svetom Duhu, za prenošenje duhovnih darova, za slanje misionara van njihovih lokalnih crkava, i za imenovanje đakona i starešina unutar lokalnih crkava.
Prva od njih (i jedina koju ćemo pogledati u ovoj studiji) je direktno povezana sa službom fizičkog isceljenja. Ovlašćenje za nju dato je od strane samog Isusa u završnom poslanju izrečenom svojim učenicima na kraju njegove službe na Zemlji, kako je zapisano u Marku 16:17-18. U ovim stihovima Isus imenuje pet natprirodnih znakova koji će pratiti propovedanje Evanđelja i koje može tražiti svaki vernik (koji objavljuje Evanđelje) kroz veru u ime Isusa.
Peti od ovih znakova je sledeći: "A znaci onima koji veruju biće ovi... na bolesnike metaće ruke, i ozdravljaće." (Mk. 16:17-18)
Ovde je polaganje ruku u ime Isusa naznačeno kao sredstvo kojim fizičko ozdravljenje može biti pruženo onima koji su bolesni. Kasnije u Novom zavetu, u Jakovu 5:14-15, nešto drugačije, je opisan sledeći obred: "Boluje li ko među vama, neka zove starešine crkvene, i neka se oni mole nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje; molitva vere pomoći će bolesniku i podignuće ga Gospod, a ako je grehe počinio, oprostiće mu se."
Ovde je opisan obred pomazanja bolesnih uljem u ime Gospodnje.
Oba ova obreda podjednako su efikasna samo ako se izvode kroz veru i u ime Gospoda Isusa. U slučaju pomazanja uljem, posebno se navodi da molitva (i ispovedanje greha) mora da prati ovaj čin. U odlomku o polaganja ruku na bolesne u Markovom jevanđelju, nema posebnog pominjanja molitve. Međutim, u većini slučajeva bilo bi prirodno da se moli za bolesne osobe, pri polaganju ruku na njih.
Opet, kada se vrši pomazanje bolesnih uljem, prirodno je, zaista, gotovo instiktivno - da se i polože ruke na njih, u to isto vreme.
Na ovaj način dve odredbe su kombinovane u jednu. Međutim, to ne mora biti tako. Sasvim je biblijski da se polože ruke na bolesne, bez pomazanja uljem. Isto tako, sasvim je biblijski da se bolesnik pomaže uljem bez polaganja ruku. No, pitanje koje se prirodno postavlja je sledeće: Da li postoji razlika u upotrebi ili svrhama između ova dva obreda: od polaganja ruku na bolesne i pomazanja bolesnih uljem? Postoje li situacije kada je prikladnije koristiti jednu uredbu, a ne drugu? I ako je tako, šta su biblijski principi po kojim se rukovodi njihovo korišćenje?
Za današnje hrišćane
Odeljak u Poslanici Jakovljevoj oko pomazanja uljem počinje sledećim rečima: "Boluje li ko među vama, neka zove starešine crkvene." Pošto je Poslanica Jakovljeva upućena pre svega hrišćanima (doduše među jevrejskim narodom), izraz "među vama" izgleda da se uglavnom odnosi na vernike. Ovo se uklapa u zapovest: "neka zove starešine crkvene".
Osoba koja ne ispoveda veru i nije povezana sa hrišćanskom crkvom ne treba da bude uključena u frazu "među vama"; niti bi takva osoba znala ko su crkvene starešine koje treba da pozove. Čini se, dakle, da je ova uredba pomazanja uljem prvenstveno namenjena onima koji već ispovedaju veru u Hrista i povezani sa hrišćanskom crkvom.
Druga važna lekcija sadržana u ovom odlomku iz Poslanica Jakovljeve je da Bog očekuje da su hrišćani povezani sa crkvom, a da starešine ove crkve treba da budu spremni da služe u veri, prema Pismu, fizičkim potrebama članova njihovih crkava. Fraza "neka zove starešine crkvene, i neka se oni mole nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje", implicira oba: prvo, da je svaki hrišćanin povezan sa crkvom na takav način da ga njene vođe poznaju, a zna i on njih; i drugo, da su ove vođe spremne da služe bolesnim članovima crkve, prema naredbama i obećanjima koje je Bog dao crkvi.
Ako bismo pogledali drugi obred polaganja ruku na bolesnike, kao što je navedeno u Marku 16. gde se jasno vidi da kontekst sugeriše da ova uredba ima za cilj da ide zajedno sa propovedanjem Evanđelja neobraćenima - da je njegova primarna upotreba dakle za one koji se još nisu obratili ili koji su nedavno došli u veru, u spasenje.
Ovaj zaključak dolazi iz činjenice da je ovaj, kao i ostali natprirodni znaci o kojima je Isus govorio, dolazi odmah nakon njegove zapovesti da se Evanđelje objavljuje po celom svetu, kako je dato njegovim sledbenicima, u Marku 16:15-17 čitamo: "I reče im: Idite po svemu svetu i propovedajte jevanđelje svakomu stvorenju. Ko veruje i krsti se, biće spasen, a ko ne veruje, biće osuđen. A znaci koji će pratiti one koji veruju biće ovi..."
Isus zatim nabraja pet natprirodnih znakova, zaključno sa isceljenjem bolesnih putem polaganja ruku. To ukazuje da je svaki od ovih natprirodnih znakova, uključujući i isceljenja bolesnika, namenjen od Boga kao svedočanstvo božanske istine i autoriteta evanđeoske poruke u mestima gde poruka nije prethodno objavljena.
To je u skladu sa opisom evanđeoske aktivnosti sledbenika sa kraja Markovog evanđelja: "A oni iziđoše i propovedaše svuda, i Gospod ih potpomaga, i reč potvrđiva čudesima koja su se posle pokazivala."
Ovo ukazuje da je primarna svrha ovih natprirodnih znakova - uključujući isceljenje bolesnih kroz polaganje ruku - da potvrdi istinitost evanđeoske poruke među ljudima koji je nisu prethodno prihvatili. Izgleda jasno, dakle, da je metod čina za bolesne, kroz polaganje ruku, u ime Isusa prvenstveno namenjen ne za osvedočene hrišćane koji su već članovi crkava, već za neobraćene ili za one koji su tek došli veri u Hrista.
Na koji način će isceljenje doći kao rezultat polaganja ruku? Pismo ne daje nikakav precizan ili detaljan odgovor na ovo pitanje. Isus kaže samo sledeće: "na bolesnike će ruke polagati, i ozdravljaće bolesni."
Ovim rečima Isusa, dve stvari ostaju unutar Božje suverenosti: precizan način na koji će se manifestovati iseljenje, i precizna dužina vremena u kojem će proces isceljenja trajati. Rame uz rame sa ovim možemo staviti reči Pavla iz 1. Korinćanima 12:6: "I različna su dela, ali je jedan Bog koji čini sve u svemu." Ovde, kod polaganje ruku na bolesnike, postoji ono što Pavle naziva "različitim delima". To jest, proces ozdravljenja nije uvek svaki put isti!
U jednom slučaju, polaganje ruku može biti kanal kroz koji natprirodan dar isceljenja funkcioniše gotovo trenutačno. U takvom slučaju, osoba koja polaže ruke, ovim činom prenosi natprirodnu isceliteljsku moć od Boga na telo onog na koga su ruke položene, i vrlo često ova druga osoba oseća u svom telu ovu Božju natprirodnu silu.
Postepen proces?
U drugim prilikama, međutim, uopšte ne postoji osećaj (vidljiva manifestacija) sile, a polaganje ruku je jednostavno čin vere i poslušnosti Božjoj reči. Međutim, ako je vera istinita (prava i iskrena), izlečenje će postepeno uslediti, iako možda nema nikakvog dramatičnog ili natprirodnog iskustva.
Dakle, ponavljam, Hristos ne precizira dužinu vremena u procesu ozdravljenja. Ponekad kompletno isceljenje dolazi odmah, čim su ruke položene na bolesnu osobu. U drugim prilikama, međutim, dolazi do izlečenja samo u vidu postepenog procesa. U ovom drugom slučaju je najvažnije da lice koje traži isceljenje aktivno nastavi da veruje Bogu, sve dok izlečenje ne postane potpuno.
Izvor: Renewal magazine. Preveo, Aleksandar Jovanović.
^vrh
SVA RADOST TVOJA NEKA BUDE GOSPOD
- Vlado Pšenko
Verujem da i u tvome životu postoje trenuci kad' jadikuješ nad sudbinom sveta. Stoga, ako tvoja duša plače nad naletima životnih nedaća, kako tvojih, tako i tvojih bližnjih. Ako si posustao u životnim borbama te poput psalmiste vapiš: "Pomagaj, Gospode; jer nesta svetih, jer je malo vernih među sinovima čovečijim. Laž govore jedan drugom, usnama lažljivim govore iz srca dvoličnog." (Ps. 12:1-2 RDK)
Ako u ovome trenutku misliš da nemaš šta tražiti u takvom izopačenom svetu, u kojem vernost, iskrenost i istina gube bitku - onda se ipak varaš. Stojim iza toga da nisi došao na ovaj svet da se u suzama i boli prepustiš krajnjoj tuzi i očaju. Nikako nisi ovde zbog toga! Istina je da su pisci biblijskih psalama povremeno očajavali i jadikovali, ali su ipak poznavali i nepresušni izvor radosti. Poslušaj kako ti starozavetni kralj David, iskusni poznavalac životnih uspona i padova, nudi misao vodilju. U jednom od svojih psalama, on nas podstiče: "Teši se Gospodom, i učiniće ti šta ti srce želi." (Ps. 37:4 RDK)
No, ovaj podsticaj nije došao od čoveka, koji je sa strane promatrao svet te onda dobio pesničko nadahnuće da napiše poneki lepršavi stih. Ne! Iza životne mudrosti ovoga Božjega čoveka, kralja Davida, stoji srce prekaljeno u borbama na život i smrt, u iskušenjima, stradanjima i veličanstvenim zahvatima Božje ruke. Znaš li kako je David došao na kraljevski presto? Slušaj ovo pažljivo jer ti Sveto pismo, Biblija, želi uputiti još jednu veoma važnu poruku.
U Starom zavetu, u Prvoj knjizi Samuilovoj, govori se o tome kako je Bog odbacio Saula, prvog izraelskog kralja. Saul je iskazao neposlušnost Bogu, koji ga je postavio na presto. Stoga je Bog odlučio naći "čoveka po svome srcu" (Dela 13:22) i postaviti ga na Saulovo mesto. Prema Božjem uputstvu, prorok Samuilo je stigao u malo mesto Vitlejem i tu potražio Jeseja, čoveka koji je imao osam sinova. Kad se našao pred Jesejem, Biblija izveštava, prorok Samuilo je stigao na pravo mesto, jer je Bog ponovo potvrdio da će između njegovih sinova on sebi izabrati novog kralja.
No, čim se pojavio Elijav prvi Jesajev sin, već je došlo do nesporazuma. Iskusni Božji prorok je pao na ispitu. Samuila je zapanjio Elijavov visok stas a zasigurno i njegova upečatljiva pojava te je odmah pomislio da je upravo taj Jesejev sin Božji odabranik. Međutim, prevario se! Jesej je predstavio i ostale sinove, koji su bili s njim u kući. No, nijedan nije bio onaj za koga bi Bog rekao: "To je taj!" Znaš li ko je bio Božji izabranik? To je bio onaj naš psalmist David, najmlađi Jesejev sin, koji je u vreme prorokove posete, boravio na pašnjaku i čuvao stado. Da je bilo po proroku Samuilu, izraelski kralj bi zasigurno bio Jesej sin Elijav ili neki drugi naoko snažan junak. No, Bog je opomenuo Samuila, dok je ovaj gledao u stasitog Elijava: "Ne gledaj na lice njegovo ni na visinu rasta njegovog, jer sam ga odbacio; jer ne gledam na šta čovek gleda: Čovek gleda šta je na očima, a Gospod gleda na srce." (1. Sam. 16:7 RDK)
Shvati, Bog gleda šta ti je u srcu. To je upravo ta radosna vest za tebe! Jer sada imaš nekoga ko te ne ocenjuje spolja, po tvojim spoljašnjim pobedama ili porazima. Ljudi iz tvoga okruženja mogu uperiti prst u tebe i reći: "Ah, ovo je čovek koji nije uspeo u životu, gledaj - pao je u dugove!" Ili: "Napustila ga žena." Ili: "Baš ga žalim. Doživeo je nesreću..." Možda će neko u tebi gledati i uspešnog i snažnog čoveka, a ti znaš - da to nisi. Tada se seti da tvoj Stvoritelj ne gleda kao što čovek gleda. On gleda na tvoje srce: ima li u njemu suza i boli; ima li u njemu mesta za njegovo delovanje, čežnje za istinskom i iskrenom ljubavlju; ima li u njemu gladi za novim životom. Možda ti ljudi neće dati novu priliku, ali tvoja je životna prilika upravo u tome da te tvoj Stvoritelj pronađe vernim i pred celim nebom objavi da si čovek po njegovom srcu. Onako isto, kako je i za starozavetnog kralja Davida izjavio: "Nađoh Davida sina Jesejevog, čoveka po srcu mom, koji će ispuniti sve volje moje." (Dela 13:22 RDK) Čitamo to u Delima apostolskim, hronici hrišćanske Crkve.
Vidiš, ako si čovek po Božjem srcu, nebo ti se raduje i ti upravo imaš nekoga ko će ispuniti želje tvoga srca. Bog će te voditi tome da njegova volja i njegove želje postanu i tvoje. I tada ćeš moći reći zajedno s Davidom, čitam iz Svetog pisma, iz 27. psalma: "Gospod je videlo moje i spasenje moje; koga da se bojim? Gospod je krepost života mog; koga da se strašim? Ako navale na me zlikovci da pojedu telo moje, protivnici i neprijatelji moji, spotaći će se i pašće. Ako protiv mene vojska u logor stane, neće se uplašiti srce moje; ako se na me rat digne, ja se ni onda neću bojati." (Ps. 27:1-3 RDK) Još jednom ti želim reći: ima neko ko želi ispuniti želje tvoga srca, no, da li ti u njemu nalaziš svu svoju radost? Ovo je uslovljeno obećanje.
U Novome zavetu, u Evanđelju po Jovanu, u onoj poznatoj velikosvešteničkoj molitvi, Isus želi svoju radost prenijeti na svoje učenike. On govori Ocu: "A sad k Tebi idem, i ovo govorim na svetu" - a misli na svoje učenike - "da imaju radost moju ispunjenu u sebi." (Jn. 17:13 RDK) To je radost koju jednako i tebi Gospod Isus upravo pruža. Upravi svoje srce k njemu i seti se ono šta sam ti rekao na početku: "Teši se Gospodom, i učiniće ti šta ti srce želi!" (Ps. 37:4 RDK)
Vlado Pšenko
vladimir.psenko@zg.t-com.hr
www.krscanski-radio.hr
^vrh
misaone refleksije
ALEKSANDROV KONJ
- Bruno Ferrero
Kad je navršio dvadeset godina, Aleksandru Velikom je njegov otac, kralj Filip, poklonio konja kojega niko nije uspeo ukrotiti: Bukefala, prekrasnog, ali čudnog i divljeg konja. Aleksandar ga je hteo pripitomiti po svaku cenu.
"Imaš konja koliko hoćeš, sine, zašto ne izabereš nekog drugog", govorio mu je otac.
No, Aleksandar je želeo pripitomiti baš Bukefala. Trudio se preko tri meseca, ali uprkos pažnji, i lepim rečima, izgovorenim kao prijatelju, nije uspevao dugo ostati u sedlu. Oni koji su pokušavali pre njega, govorili su mu: "Slušaj, Aleksandre, pusti ga neka ide u divljinu, još će ti učiniti kakvo zlo!"
Jednoga dana dok je posmatrao svog divljeg prijatelja, Aleksandar opazi da konj drži pognutu glavu kao da je krije između prednjih nogu. Bilo je oko podneva. Razmišljajući, Aleksandar se priseti da se Bukefal tako ponašao uvek za vreme sunčanih dana, a nikada u veče ili za vreme oblačnog vremena. Uostalom, pripitomljavanje je išlo puno lakše kada je bilo oblačno. Odjednom mu pade na pamet: "Možda se konj boji sunca".
Dok je na nebu sjalo žarko sunce, Aleksandar skoči pred Bukefala, zgrabi ga snažno za glavu i svim je snagama podigne uvis. Konj je po prvi put bio prisiljen pogledati pravo u sunce. Aleksandar primeti da više nije plašljivo treptao, u očima mu se videlo da je postao poslušniji, kao da se smešio. Kada je mladić popustio čvrsto remenje kojim beše ščepao konja, njegova glava ostade uspravna, ponosna i mirna. Aleksandar je povikao od sreće, zagrlio ga, skočio u sedlo i pojurio galopom niz makedonske ravnice.
Bukefal je pobedio strah od gledanja u sunce. Tada se ni ljudi više nije plašio.
"A u sinagogi je bio jedan čovek koga je opseo duh nečistog demona, te povika veoma glasno: ah, šta imamo mi s tobom Isuse Nazarećanine? Došao si da nas upropastiš? Znam te ko si, svetac Božiji." (Lk. 4,33-34 EČ)
To je krik naopake religije, religije, đavola, ateista: Bog zadaje strah!
Koliko je ljudi kojima Bog zadaje strah, ljudi koji izbegavaju Boga gde god mogu, govore s njime na brzinu, ne pogledavši ga u lice, ljudi koji se, što pre mogu, udalje od njega s uzdahom olakšanja. Imaju neugodan doživljaj Boga. To je ono što je najudaljenije od pravog odnosa s Bogom, koji je savršena ljubav.
KORAK PO KORAK
- Preuzeto sa Interneta
Bepo je bio čistač ulica, radio je svoj posao vredno i temeljno. Znao je da je njegov rad potreban ljudima. Kad bi meo ulice, činio je to polako i jednolično: Kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom.
Korak - disanje - zamah metlom - korak - disanje - zamah metlom... Ponekad bi malko zastao i razmišljao gledajući ispred sebe. Zatim bi nastavio: Korak - disanje - zamah metlom - korak disanje - zamah metlom...
Dok bi se Bepo tako kretao i pred sobom posmatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu... Pomislio je: "Ova ulica je strašno duga, nemoguće ju je očistiti; hoću li uspeti...?" Bepo je još kratko vreme razmišljao a onda shvatio: "Ne, ne smem nikad misliti na celu ulicu odjedanput. Moram misliti samo na sledeći korak, na sledeće disanje, na sledeći zamah metlom. I uvek ponovo samo na sledeći, i sledeći, i sledeći korak..."
Nastavio je da radi a je zatim ponovo zastao i razmišljao: "Hej, ovakav rad donosi radost i ne pada teško. Ovako se posao uradi dobro i bez muke. Tako to treba da bude. Znači: Korak po korak. Radiš a uopšte ne znaš kako, a i ne izgubiš dah. Cilj biva ostvaren a to je jedino važno."
^vrh
Smešna strana
NEUSLIŠENA MOLITVA
Propovednikova petogodišnja ćerkica je primetila da njen otac uvek pre propovedi pogne glavu i tiho se pomoli.
Jednog dana ga tako ona upita, zašto to čini?
"Vidiš dušo," počne njen otac da joj objašnjava, "ja se ukratko pomolim Bogu da mi da, da kažem dobru propoved."
Devojčica se zamisli, te opet upita: "A zašto Bog ne želi da usliši tu tvoju molitvu?"
BEBISITERKA
Učiteljica u nedeljnoj školi, posle pročitanog odeljka iz Biblije, gde se govori o rođenju Isusovom, postavi pitanje: "Ko će da mi kaže zašto su Josif i Marija, poveli bebu Isusa u Jerusalim?"
Jedan dečak odmah podigne ruku i odgovori: "Morali su i njega da vode, jer nisu našli bebisiterku..."
^vrh
SIONSKA TRUBA je nezavisna (interdenominaciona) hrišćanska publikacija, neprofitabilnog karaktera, koja se bavi pisanjima o verskom životu.
Više detalja na stranici http://siont.net/desk/onama.php ili nam pišite na E-mail: siont.net@gmail.com.
|